Kad majka ne želi pomoći: Priča samohrane majke iz Sarajeva
“Ne mogu više, Amra! Imam i ja svoj život!” Majčin glas odjeknuo je kroz stan kao šamar. Stajala sam nasred kuhinje, ruku punih dječje odjeće, dok su Lejla, Adnan i mala Hana plakali u susjednoj sobi. Bilo je to samo nekoliko sedmica nakon što je Emir, moj muž, iznenada preminuo od srčanog udara. Sve se srušilo u jednom danu.
“Mama, molim te, samo danas. Moram na razgovor za posao, ne mogu ih povesti sa sobom…” Glas mi je drhtao, ali ona je već uzimala torbu i navlačila kaput.
“Ne traži od mene nemoguće. Nisam ja više mlada. Tvoj otac i ja smo tebe odgojili, sad si ti odrasla. Snađi se.”
Vrata su zalupila. Ostala sam u tišini, osjećajući kako mi se srce steže od nemoći i bijesa. Nikad nisam mislila da će me vlastita majka ostaviti samu kad mi je najteže. U Sarajevu, gdje svi pričaju o porodičnoj solidarnosti, ja sam bila sama protiv svijeta.
Narednih dana život se pretvorio u borbu za preživljavanje. Svako jutro budila sam djecu, spremala ih za školu i vrtić, a onda trčala na privremene poslove: čišćenje stanova, pomoć starijima, povremeno kuhanje za jednu malu firmu u centru. Novca je uvijek bilo premalo. Navečer bih sjedila na podu dnevne sobe, gledala djecu kako spavaju i pitala se gdje sam pogriješila.
Jedne večeri, dok sam pokušavala pomoći Lejli oko zadaće iz matematike, zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Mirela iz Mostara.
“Amra, mama mi se žali da si bezobrazna prema njoj. Kaže da je maltretiraš jer neće čuvati tvoju djecu. Znaš da ona nije više mlada…”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Mirela, znaš li ti kako je ostati sam s troje djece? Znaš li kako je svaki dan moliti Boga da ne zakasniš na posao jer nemaš kome ostaviti djecu? Mama nikad nije ni pokušala razumjeti!”
“Nemoj tako… Ona ima svoje probleme. I ti si odrasla žena. Moraš biti jaka zbog djece.”
Prekinula sam vezu prije nego što sam rekla nešto zbog čega bih kasnije žalila. Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala Lejlu kako me zabrinuto promatra.
“Mama, jesi li dobro?”
Nasmiješila sam se kroz suze i privukla je sebi. “Bit će sve u redu, ljubavi. Samo malo umora.”
Ali nije bilo u redu. Dani su prolazili u iscrpljujućoj rutini. Djeca su osjećala moju napetost; Adnan je počeo mokriti u krevet, Hana je postala razdražljiva i često plakala bez razloga. Ljudi iz zgrade su me gledali s mješavinom sažaljenja i osude – kao da sam sama kriva što mi muž više nije živ.
Jednog dana, dok sam čistila stubište u zgradi preko puta, naišla je komšinica Azra.
“Amra, čujem da ti majka ne pomaže? Sramota! U moje vrijeme to se nije moglo desiti…”
Samo sam slegnula ramenima. Nisam imala snage objašnjavati.
Navečer sam sjela za stol i napisala pismo majci. Nije bilo optužbi ni molbi – samo sam joj zahvalila za sve što je učinila dok sam bila dijete i napisala da ću se snaći sama, ali da mi je žao što moja djeca neće imati baku kakvu sam ja imala.
Nisam dobila odgovor.
Prolazili su mjeseci. Djeca su rasla, ja sam radila sve više i više. Ponekad bih uhvatila sebe kako zavidim drugim ženama iz mahale koje su imale podršku roditelja ili muževa. Pitala sam se gdje smo to kao društvo pogriješili – zar smo postali toliko sebični?
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Lejla me upitala: “Mama, zašto baka ne dolazi više? Zar nas ne voli?”
Stisnulo me u grudima. “Voli vas ona, dušo… Samo ima svoje brige.”
Ali istina je bila teža – možda nas voli na svoj način, ali nije spremna žrtvovati svoju udobnost zbog nas.
Na kraju dana, kad legnem iscrpljena kraj djece, često razmišljam: Jesam li ja loša kćerka jer očekujem pomoć? Jesam li loša majka jer nisam dovoljno jaka? Ili smo svi mi samo žrtve vremena u kojem živimo?
Možda će neko od vas razumjeti moju bol i usamljenost. Možda će neko reći da sam previše očekivala od svoje majke. Ali recite mi – šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li porodica danas još uvijek znači ono što je značila nekad?