Kad mi je susjeda otvorila oči: Istina koju nisam htjela čuti
“Vidi, Amra, ne želim se miješati, ali mislim da trebaš znati…” Jasmina je stajala na mom pragu, stiskajući rub svoje plave kućne haljine. Njezine riječi su visjele u zraku, teže od olova. “Adnan… dovodi neku ženu kod vas kad si ti na poslu. Vidjela sam ih već nekoliko puta.”
U tom trenutku, svijet mi se zaustavio. Osjetila sam kako mi krv juri kroz uši, a srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. “Jasmina, jesi li sigurna? Možda je to njegova sestrična ili…” pokušala sam pronaći neko razumno objašnjenje, ali njezin pogled mi je sve rekao.
“Nije mu rodbina. Vjeruj mi, Amra. Nisam ti ovo htjela reći, ali… ne bih mogla mirno spavati da šutim.”
Zatvorila sam vrata za njom i naslonila se na hladni zid hodnika. Sve slike iz našeg braka su mi prolazile pred očima: Adnan kako se smije sa djecom, Adnan koji mi donosi kavu u krevet nedjeljom, Adnan koji kasni s posla i miriše na tuđi parfem. Jesam li stvarno bila toliko slijepa?
Te večeri nisam mogla spavati. Gledala sam ga kako sjedi za stolom, tipka poruke i smiješi se ekranu. “Kome pišeš?” upitala sam tiho.
“Samiru iz firme, dogovaramo neki posao za sutra,” odgovorio je bez da me pogleda.
Nisam više vjerovala ni jednoj njegovoj riječi. Počela sam ga pratiti pogledom, slušati svaki njegov uzdah, analizirati svaki pokret. Djeca su primijetila napetost. Lejla me pitala: “Mama, jesi li bolesna? Zašto si tužna?”
Nisam znala što reći. Nisam htjela da osjete težinu mojih sumnji, ali nisam znala ni kako dalje.
Sljedećih dana Jasmina me zvala na kavu češće nego inače. Sjedeći na njezinom balkonu, gledale smo djecu kako se igraju ispred zgrade.
“Znaš, Amra, nije on prvi ni zadnji koji je to napravio,” rekla je tiho.
“Ali zašto baš meni? Zar nisam bila dobra žena? Sve sam mu dala!” suze su mi klizile niz lice.
“Nije do tebe. Muškarci ponekad ne znaju cijeniti ono što imaju dok to ne izgube.”
Te riječi su me boljelo više nego što sam očekivala. Počela sam preispitivati svaki trenutak našeg braka: jesam li bila previše posvećena djeci? Jesam li ga zanemarila? Ili je on jednostavno bio slab?
Jedne subote odlučila sam ostati kod kuće pod izgovorom da imam temperaturu. Djecu sam poslala kod mame. Adnan je bio nervozan cijeli dan.
Oko tri popodne zazvonio mu je mobitel. “Moram skočiti do auta, ostavio sam nešto važno,” rekao je i nestao niz stepenice.
Pogledala sam kroz prozor i vidjela ga kako razgovara s nekom ženom ispred zgrade. Bila je mlađa od mene, duga crna kosa, visoke pete. Smijali su se i zagrlili prije nego što su zajedno otišli prema njegovom autu.
U tom trenutku sve sumnje su nestale – ostala je samo bol.
Kad se vratio kući, čekala sam ga u dnevnoj sobi.
“Adnane, moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
Pogledao me iznenađeno, ali brzo je shvatio da nešto nije u redu.
“Znam za nju. Sve znam. Jasmina mi je rekla, ali sad sam i sama vidjela. Kako si mogao?”
Sjeo je na rub kauča i pokrio lice rukama.
“Amra… nisam htio da ovako saznaš. Nisam htio povrijediti tebe ni djecu… Ne znam što mi je bilo…”
“Ne znaš što ti je bilo? Imaš dvoje djece i ženu koja te voli! Što ti još treba?”
Plakala sam pred njim prvi put nakon mnogo godina. On nije imao odgovora.
Sljedećih tjedana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Djeca su osjećala napetost, Lejla je počela mokriti u krevet, a Tarik se povukao u sebe.
Moja mama me molila da mu oprostim zbog djece. “Svi griješe, Amra. Djeca trebaju oca,” govorila je dok mi je kuhala juhu.
Ali ja više nisam mogla živjeti u laži. Počela sam tražiti posao na pola radnog vremena kako bih mogla biti financijski neovisna. Prijateljica Mirela me povezala s jednom agencijom za čišćenje i uskoro sam radila po stanovima po cijelom Sarajevu.
Adnan je pokušavao razgovarati sa mnom, donosio cvijeće i poklone, ali ništa nije moglo zalijepiti ono što se slomilo u meni.
Jedne večeri sjela sam s djecom na kauč.
“Mama i tata će neko vrijeme živjeti odvojeno,” rekla sam im nježno.
Lejla je plakala, Tarik me samo zagrlio.
Nisam znala jesam li donijela pravu odluku, ali znala sam da više ne mogu biti žena koja zatvara oči pred istinom.
Danas živim sama s djecom u manjem stanu na Grbavici. Nije lako – svaki dan se borim s osjećajem krivnje i straha od budućnosti. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam mir.
Ponekad se pitam: Jesam li trebala oprostiti zbog djece? Ili sam napokon izabrala sebe? Što biste vi učinili na mom mjestu?