Kad muž izabere majku umjesto mene: Moja borba za porodicu i vjeru
“Opet si zaboravila kupiti Mileni onaj njen čaj od kamilice!” glas moga muža, Daria, odjeknuo je kroz stan kao grom. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale dok sam rezala luk za supu. Zastala sam, duboko udahnula, pokušavajući ne zaplakati pred djecom. “Dario, rekla sam ti da nisam stigla, bila sam s Ivanom kod doktora. Ima temperaturu već treći dan…”
Ali on me nije ni pogledao. Samo je odmahnuo glavom i izašao iz kuhinje, ostavljajući me samu s osjećajem krivnje koji mi je već godinama bio stalni pratilac. Iza zatvorenih vrata čula sam njegov šapat na telefonu: “Mama, ne brini, donijet ću ti ja čaj. Ne mogu na nju računati.”
Ovo nije bio prvi put. Zapravo, ovo je bio moj život već deset godina otkako smo se Dario i ja vjenčali. Njegova majka, Milena, bila je uvijek prisutna – u našem stanu, u našim razgovorima, u njegovim mislima. Svaka odluka, svaka sitnica, sve se vrtjelo oko nje. Ja sam bila samo netko tko kuha, pere i rađa djecu.
Sjećam se dana kad smo se doselili u Sarajevo iz Dalmacije. Mislila sam da ćemo napokon biti svoji ljudi, daleko od njegovih roditelja iz Splita. Ali Milena je našla način da bude prisutna – pozivi svaki dan, dolasci vikendom, komentari na sve što radim. “Zašto mala nema kapu? Zima je!” ili “Tako se ne pravi sarma, draga moja.” U početku sam šutjela, pokušavala biti dobra snaha. Ali kako su godine prolazile, osjećala sam da nestajem.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost i sjela nasuprot Dariju. “Dario, moramo razgovarati. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja mama je stalno tu – fizički ili preko telefona. Nikad me ne podržavaš pred njom.”
Pogledao me hladno: “Moja mama je sama otkad je tata umro. Ne mogu joj okrenuti leđa. Ako ti to smeta, možda si ti problem.”
Te riječi su me pogodile kao nož. Otišla sam u kupaonicu i plakala do kasno u noć. Sutradan sam otišla na posao s natečenim očima. Moja kolegica Amra me pitala: “Šta ti je?” Samo sam odmahivala glavom. Nisam imala snage pričati.
Dani su prolazili u istoj rutini: posao, djeca, kuća, Milena i Dario protiv mene. Počela sam gubiti vjeru u sebe. Pitala sam se jesam li loša žena? Loša majka? Zašto nisam dovoljna?
Jedne nedjelje Milena je došla nenajavljeno s punim rukama vrećica. “Donijela sam vam ručak! Znam da ti nemaš vremena kuhati kako treba.” Pogledala me s visine dok je slagala pite i sarme po stolu. Djeca su bila sretna, Dario zadovoljan. Ja sam osjećala kako nestajem.
Te noći kleknula sam kraj kreveta i prvi put nakon dugo vremena iskreno se pomolila: “Bože, daj mi snage da izdržim ili mi pokaži put kako dalje.” Suze su mi tekle niz lice dok sam šaptala molitve.
Sljedećih dana odlučila sam razgovarati s nekim tko bi me mogao razumjeti. Otišla sam kod župnika fra Ivana. Ispričala sam mu sve – svoju nemoć, tugu, osjećaj izdaje.
“Kćeri moja,” rekao je tiho, “ljubav nije žrtva bez granica. Moraš razgovarati s Darijem iz srca, ali i postaviti granice. Ako on ne vidi tvoju bol, možda trebaš razmisliti što želiš za sebe i djecu. Bog ti daje snagu da se boriš za mir u svom domu.”
Vraćajući se kući razmišljala sam o njegovim riječima. Te večeri odlučila sam pokušati još jednom.
“Dario,” rekla sam dok smo sjedili za stolom nakon što su djeca otišla spavati, “znam da ti je mama važna i ne želim da pati. Ali ja više ne mogu ovako živjeti. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Ako nešto ne promijenimo, bojim se da ću otići.”
Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam ga zbunjenog i uplašenog.
“Ne možeš otići… Šta će djeca? Šta će ljudi reći?”
“Djeca trebaju sretnu majku, a ne majku koja svaki dan plače zbog toga što nije dovoljna ni mužu ni njegovoj majci.” Glas mi je drhtao ali nisam odustajala.
Sljedećih tjedana bilo je teško – Milena je dolazila još češće, Dario je bio hladan i povučen. Ali ja sam nastavila moliti i razgovarati s Bogom svaku noć.
Jednog dana došla je Amra na kafu i rekla: “Znaš li koliko si jaka? Koliko žena šuti cijeli život? Ti si barem progovorila!”
To mi je dalo snagu da nastavim dalje.
Polako su se stvari počele mijenjati – Dario je počeo više vremena provoditi s djecom bez svoje majke, ponekad bi me pitao kako se osjećam ili što želim za ručak. Milena je i dalje dolazila ali više nije komentirala svaki moj potez.
Nije savršeno ali barem znam da nisam nestala – još uvijek postojim kao žena i majka.
Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi ovako – između muža koji bira majku i vlastite djece koja trebaju sretnu mamu? Jesmo li mi krive što tražimo svoje mjesto pod suncem ili je vrijeme da konačno progovorimo?