Kad ravnopravnost zakuca na vrata: Priča o Ani, njenom sinu i novim vrijednostima

“Ne, Ivane, ne možeš ti tako ostaviti tanjur na stolu!” viknula sam, dok sam gledala svog sina kako izlazi iz kuhinje, a za njim ostaje nered. Lejla, njegova supruga, samo me pogledala ispod obrva i tiho rekla: “Ana, pusti ga, dogovorili smo se da će on danas oprati suđe.” U tom trenutku, kao da mi je netko izbio tlo pod nogama. Moj sin, koji je odrastao uz mene, koji je uvijek znao da je kuhinja žensko kraljevstvo, sada pere suđe dok njegova žena sjedi i pije kavu?

Sjećam se dana kad je Ivan prvi put doveo Lejlu kući. Bila je lijepa, nasmijana, ali odmah sam osjetila da je drugačija. Nije mi pomogla oko stola, nije pitala treba li što donijeti iz trgovine, a kad sam joj ponudila pitu, rekla je: “Hvala, ali ne jedem gluten.” U mojoj kući, u Sarajevu, to je zvučalo kao hereza. Moja sestra Jasmina mi je kasnije šapnula: “Vidiš li ti ovo? Otkud je ova cura došla?”

Ali Ivan je bio sretan. I ja sam željela biti sretna zbog njega. No, kako su mjeseci prolazili, sve češće sam osjećala da gubim kontrolu nad vlastitim domom. Lejla je predlagala da Ivan i ona zajedno odlučuju što će se kuhati, da zajedno idu u nabavku, da zajedno pospremaju. “To je normalno, Ana,” govorila je. “Nije normalno da žena sve radi sama.”

Jedne subote, kad sam došla kod njih u Zagreb, zatekla sam Ivana kako usisava, a Lejla je čitala knjigu na balkonu. “Ivane, zar ti ne vidiš da te žena iskorištava?” pitala sam ga kasnije, kad smo ostali sami. On se samo nasmijao: “Mama, nije to iskorištavanje. Tako smo se dogovorili. I meni je lakše kad sve dijelimo.”

Nisam mogla vjerovati. U mojoj mladosti, moj muž Dario nikad nije ušao u kuhinju osim kad je trebalo jesti. Sve sam radila sama, i nikad se nisam žalila. Tako su radile i moja majka i baka. Zar je moguće da sam cijeli život pogrešno živjela?

Počela sam primjećivati sitnice koje su me izluđivale. Lejla nije peglala Ivanove košulje, nego ih je on sam peglao. Ona je radila od kuće, ali nije kuhala ručak svaki dan. Ponekad bi naručili pizzu ili sushi. Kad sam to spomenula svojoj prijateljici Mariji, ona je samo odmahivala glavom: “To ti je ta nova generacija. Sve im je ravnopravno, a na kraju nitko ništa ne zna napraviti kako treba.”

Ali onda se dogodilo nešto što me natjeralo da preispitam sve. Ivan je završio u bolnici zbog upale slijepog crijeva. Lejla je bila uz njega dan i noć, brinula se za njega, donosila mu omiljene knjige, razgovarala s liječnicima. Kad sam došla u posjetu, vidjela sam koliko ga voli. I prvi put sam pomislila: možda nije važno tko pere suđe ili pegla košulje. Možda je važno da su sretni.

Nakon što se Ivan oporavio, pozvala sam ih na ručak. Pripremila sam sve sama, kao i uvijek. Kad su došli, Lejla mi je donijela cvijeće i rekla: “Ana, hvala što ste nas pozvali. Znam da vam nije lako prihvatiti naše navike. Ali želim da znate da vas poštujem i da mi je stalo do vaše obitelji.”

Te večeri, dok smo sjedili za stolom, Ivan je predložio: “Mama, što misliš da ti i Lejla zajedno napravite pitu sljedeći put? Ona bi voljela naučiti, ali na svoj način – s heljdinim brašnom.” Pogledala sam Lejlu i vidjela iskrenu želju u njenim očima. Pristala sam, iako nisam bila sigurna kako će to ispasti.

Sljedeće subote, stajale smo zajedno u mojoj kuhinji. Lejla je nespretno razvlačila tijesto, smijale smo se i pričale o svemu – o njenom djetinjstvu u Tuzli, o mojim danima u Sarajevu, o tome kako su se vremena promijenila. Na kraju smo napravile pitu koja nije bila kao mamina, ali bila je naša.

Danas, kad gledam Ivana i Lejlu kako dijele obaveze, kako se podržavaju i vole, shvaćam da možda nisam sve radila pogrešno, ali ni oni ne rade pogrešno. Svako vrijeme nosi svoje vrijednosti. Najvažnije je da se poštujemo i učimo jedni od drugih.

Ponekad se pitam: jesam li ja bila previše tvrdoglava ili su oni previše moderni? Možda prava istina leži negdje između. Što vi mislite – treba li se držati tradicije ili prihvatiti nove vrijednosti?