Kad sam zamolila svekrvu za pomoć, shvatila sam koliko sam sama
“Ne mogu, Amra. Imam svoje planove. Djeca nisu moja odgovornost.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila na rubu kreveta, stežući mobitel kao da će mi on dati odgovore koje nisam dobila od nje. Moja svekrva, Jasna, žena koju moj muž Adnan smatra gotovo svetom, odbila je ono što sam mislila da je najosnovnija stvar – pomoći mi kad mi je najteže.
Bilo je to prošlog petka. Kiša je neumorno lupala po prozorima našeg stana u Novom Zagrebu, a ja sam pokušavala smiriti Lejlu i Tarika, koji su se svađali oko iste igračke. U isto vrijeme, šefica mi je slala poruke s posla: “Amra, hitno trebaš doći, imamo inspekciju!”. Adnan je bio na službenom putu u Sarajevu, a ja sam osjećala kako mi se zidovi stana približavaju. Nisam imala izbora – morala sam nekoga zamoliti za pomoć.
Nazvala sam Jasnu s nadom u glasu, pokušavajući zvučati smireno iako mi je srce lupalo kao ludo. “Jasna, molim te, možeš li doći na par sati? Moram na posao, a djeca su bolesna…”
Nastala je tišina. Čula sam kako uzdahne s druge strane linije. “Amra, znaš da sam dogovorila kavu s prijateljicama. Nisam ja više mlada, ne mogu stalno uskočiti kad vam treba. Djeca su vaša briga.”
Osjetila sam kako mi se nešto slama u prsima. Nisam znala što reći. Samo sam tiho odgovorila: “Razumijem…” i prekinula poziv.
Suze su mi krenule niz lice. Nisam plakala zbog posla, ni zbog djece koja su opet počela plakati, već zbog osjećaja izdaje. Cijeli život su me učili da je obitelj svetinja, da se pomažemo kad je najteže. A sada, kad sam ja bila ta koja treba pomoć – ostala sam sama.
Kasnije tog dana, dok sam pokušavala smiriti djecu i istovremeno odgovarati na poruke s posla, zazvonio je telefon. Bila je to moja mama iz Tuzle. “Amra, kako si? Jesi li dobro?”
Nisam joj mogla reći istinu. Nije imala novca ni mogućnosti da dođe do Zagreba, a nije mi trebala još jedna osoba koja će se brinuti zbog mene. “Dobro sam, mama. Sve je pod kontrolom.”
Ali ništa nije bilo pod kontrolom. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o Jasni – ženi koja je uvijek bila hladna prema meni, ali nikad ovako otvoreno gruba. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam joj donosila kolače za rođendan, kad sam joj pomagala oko vrta na selu kod Siska, kad sam šutjela na njene sitne kritike o tome kako odgajam djecu ili kako kuham grah.
Sutradan je Adnan nazvao iz Sarajeva. “Kako ide? Je li mama mogla doći?”
Nisam znala što da kažem. “Nije mogla. Imala je svoje planove.”
Osjetila sam kako mu glas postaje napetiji: “Pa znaš da ona ima problema s leđima… Ne može ona više kao prije.”
“Adnane, nije stvar u leđima. Nije htjela ni pokušati. Rekla mi je da su djeca samo naša odgovornost.”
Nastala je tišina. Znao je i on da Jasna često bira sebe prije drugih, ali nikad to nije htio priznati.
Tih dana počela sam primjećivati koliko se zapravo oslanjam na druge – na Adnana, na Jasnu, na mamu koja je daleko – a najmanje na sebe samu. Počela sam razmišljati o svim ženama koje poznajem: o Sabini iz susjedstva koja sama odgaja troje djece jer joj je muž otišao u Njemačku; o mojoj kolegici Ivani koja nema nikoga osim bake od 85 godina; o svim onim ženama koje nemaju luksuz nazvati nekoga i zamoliti za pomoć.
Ali ono što me najviše boljelo bio je osjećaj da nisam dio ove obitelji – Adnanove obitelji – koliko god se trudila. Jasna me nikad nije prihvatila kao kćerku; uvijek sam bila samo žena njenog sina.
Tjedan dana kasnije, Jasna nas je pozvala na ručak. Djeca su trčkarala po njenom dvorištu dok smo sjedili za stolom u hladovini stare trešnje.
“Amra, znaš ti da ja volim svoju unučad,” rekla je iznenada Jasna dok je rezala pitu od jabuka. “Ali ja nisam više za čuvanje djece. Imam pravo i na svoj život.”
Pogledala sam je u oči i prvi put osjetila bijes koji nisam mogla sakriti: “Jasna, svi imamo pravo na svoj život. Ali kad si obitelj, ponekad moraš staviti tuđi život ispred svog – barem na kratko.”
Adnan je šutio. Djeca su se smijala u daljini.
Te večeri smo se vratili kući bez riječi. Osjećala sam se prazno i umorno od borbe za pripadnost nečemu što možda nikad neće biti moje.
Dani su prolazili, a ja sam naučila organizirati svoj život bez očekivanja pomoći od Jasne ili bilo koga drugog iz Adnanove obitelji. Počela sam više vjerovati sebi i manje se nadati tuđoj podršci.
Ali ponekad, kad navečer legnem i gledam djecu kako spavaju, pitam se: Je li moguće izgraditi pravu obitelj ako te ne prihvate kao svoju? Ili smo svi mi zapravo sami – čak i kad smo okruženi ljudima koji bi nam trebali biti najbliži?