Kad te izbace iz vlastitog doma: Priča o izdaji, gubitku i novom početku

“Ne možeš više ostati ovdje, Jasmina. Ovo je sada naša kuća.” Glas Mirele, kćeri mog pokojnog muža, odzvanjao mi je u ušima kao hladan vjetar. Stajala sam na pragu dnevne sobe, još uvijek u crnini, držeći šalicu kave koja se tresla u mojim rukama. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa. Samo tjedan dana nakon što sam sahranila čovjeka s kojim sam provela dvadeset godina života, njegova djeca su me gledala kao uljeza.

“Mirela, molim te… Ovdje sam živjela s vašim ocem. Ovo je moj dom,” pokušala sam tiho, ali glas mi je pucao.

“Moj tata je sve ostavio nama. Tako piše u oporuci. Ti si samo žena koja se udala za njega kad smo mi već bili odrasli. Nemaš pravo na ništa,” ubacila se njezina sestra Sanja, gledajući me s prezirom.

U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Sve što sam imala, sve što sam gradila s Edinom – nestalo je u nekoliko rečenica. Nisam imala snage ni plakati. Samo sam stajala tamo, dok su njih dvije već planirale kako će preurediti dnevni boravak i izbaciti moje stvari.

Te noći nisam spavala. Sjedila sam na krevetu, zureći u zidove koji su još mirisali na Edinov parfem. Sjećanja su navirala: kako smo zajedno sadili ruže ispred kuće, kako smo svake subote pili kavu na terasi, kako me zvao “moja Jasmina” kad bi mislio da ga nitko ne čuje. Sad je sve to bilo prošlost. Ujutro sam spakirala nekoliko torbi i otišla. Nisu me ni ispratile.

Prvo sam otišla kod svoje sestre Lejle u Vogošću. Lejla me zagrlila bez riječi, ali vidjela sam joj u očima zabrinutost. “Znaš da možeš ostati koliko god treba,” šapnula je dok smo pile kavu u njezinoj maloj kuhinji.

Ali nisam htjela biti teret. Nisam htjela da me sažalijevaju. Prvih dana nisam mogla ni jesti ni spavati. Samo sam gledala kroz prozor i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti stroža prema Edinu kad je pisao oporuku? Jesam li trebala više inzistirati na svom dijelu? Ali ljubav nije računica. Vjerovala sam mu.

Jednog jutra, dok sam šetala po sarajevskom naselju, srela sam staru prijateljicu iz mladosti, Amiru. “Jasmina! Gdje si nestala?” viknula je i zagrlila me tako snažno da su mi suze same potekle.

Ispričala sam joj sve, a ona me samo slušala i držala za ruku. “Znaš šta? Zaslužuješ bolje od toga. Zaslužuješ svoj mir i svoj dom. Hajde kod mene na kafu, pa ćemo vidjeti šta dalje.” Taj razgovor mi je prvi put nakon dugo vremena dao tračak nade.

Amira mi je ponudila privremeni smještaj u stanu koji je iznajmljivala studentima, ali je trenutno bio prazan. Pristala sam, iako mi je ponos bio povrijeđen. Prve noći u novom stanu osjećala sam se izgubljeno, ali i slobodno – prvi put nakon dugo vremena nisam morala slušati tuđe naredbe ni gledati prezriva lica.

Počela sam tražiti posao. Nije bilo lako – imam 52 godine, a zadnjih deset godina nisam radila jer sam brinula o Edinu i kući. Slala sam molbe za posao čistačice, pomoćnice u kuhinji, čak i za rad u pekari. Svaki put kad bi mi rekli “prestarija ste” ili “nemate iskustva”, osjećala sam se kao da tonem dublje.

Jednog dana Amira mi je donijela oglas: “Traži se spremačica u osnovnoj školi na Grbavici.” Otišla sam na razgovor s knedlom u grlu. Ravnateljica, gospođa Ivana, pogledala me preko naočala: “Zašto želite ovaj posao?”

“Zato što želim ponovno osjećati da vrijedim nešto. Da mogu sama sebi platiti kruh i kavu,” odgovorila sam iskreno.

Primili su me. Prvi dani su bili teški – djeca su prolazila pored mene kao da ne postojim, učitelji su me gledali s mješavinom sažaljenja i ravnodušnosti. Ali svaki dan kad bih oprala hodnike i učionice, osjećala sam ponos – jer radim nešto korisno.

Jednog dana prišla mi je djevojčica Hana: “Teta Jasmina, hvala što ste mi pomogli pronaći knjigu.” Taj mali osmijeh bio je dovoljan da shvatim da još uvijek mogu biti važna nekome.

Polako sam počela graditi novi život. Upoznala sam susjede – gospođu Nadu koja mi je donosila domaće kolače, gospodina Mustafu koji mi je popravio slavinu bez da traži išta zauzvrat. Počela sam štedjeti svaki dinar i sanjati o svom malom stanu.

Najteže su bile noći kad bih sanjala Edina i probudila se sama. Ponekad bih poželjela nazvati Mirelu ili Sanju i pitati ih zašto su bile tako okrutne. Ali onda bih se sjetila da ne mogu natjerati ljude da me vole ili poštuju – mogu samo voljeti i poštovati samu sebe.

Prošlo je godinu dana otkako sam napustila svoj stari dom. Danas imam svoj mali stan na Alipašinom Polju, posao koji me ispunjava i nekoliko iskrenih prijatelja. Još uvijek boli kad prođem pored stare kuće ili kad čujem Edinovo ime na radiju. Ali naučila sam da život ide dalje – čak i kad misliš da si izgubio sve.

Ponekad se pitam: Što nas tjera da preživimo izdaju najbližih? Kako pronaći snagu kad ti oduzmu sve što voliš? Možda odgovor leži u tome da nikad ne prestanemo vjerovati u sebe – čak ni onda kad nas svi drugi zaborave.