Kad te svi ostave: Priča o majci, blizancima i borbi za dostojanstvo

“Ne mogu više, Ivana. Ovo nije život. Oprosti, ali ja odlazim.” Dario je stajao na pragu naše male dnevne sobe, držeći torbu u ruci. Luka i Lejla su se igrali na podu, nesvjesni da im otac upravo napušta život. U meni je sve pucalo, ali nisam mogla ni plakati. Samo sam gledala kako vrata za njim zauvijek ostaju zatvorena.

Nisam imala vremena za tugu. Luka je vrištao svaki put kad bi začuo zvuk tramvaja, a Lejla je satima slagala igračke po bojama. Dijagnoza autizma došla je kao hladan tuš. Prvo sam krivila sebe – možda sam nešto pogrešno radila u trudnoći, možda sam ih previše ili premalo voljela. Dario nije mogao podnijeti teret. “Nisam ja za ovo, Ivana. Djeca trebaju normalnog oca, a ja… ja to nisam,” rekao mi je večer prije nego što je otišao.

Moja majka, Marija, dolazila je povremeno pomoći, ali nije razumjela. “Ma pusti ti doktore, to su samo faze. I ti si bila čudna kad si bila mala,” govorila bi dok bi pokušavala nahraniti Luku koji bi odbijao sve osim jogurta. Susjedi su šaptali iza leđa: “Jadna Ivana, muž joj pobjegao, djeca joj nisu normalna.” U trgovini bi me ljudi gledali kad bi Lejla imala svoj meltdown jer nije mogla dobiti crvenu lizalicu.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam na balkon i zapalila cigaretu koju sam čuvala za najgore dane. Gledala sam svjetla grada i pitala se – ima li ovo ikakvog smisla? Zašto baš ja? Zašto moja djeca? Ali onda bih se sjetila njihovih osmijeha kad bi ih ljuljala na igralištu ili kad bi Luka prvi put izgovorio “mama” nakon tri godine tišine.

Borba s birokracijom bila je posebna priča. Socijalna radnica mi je rekla: “Znate, Ivana, ima puno djece kojoj treba pomoć. Morat ćete čekati na red za logopeda.” Čekati? Kako da čekam dok mi djeca rastu bez riječi? Počela sam tražiti grupe podrške na Facebooku. Tamo sam upoznala Selmu iz Sarajeva koja je prošla isto – muž otišao, društvo osuđuje, ali ona ne odustaje. Pisale smo si svaku večer, dijelile savjete i suze.

Jednog dana, dok sam vodila Luku i Lejlu u vrtić, susrela sam staru prijateljicu Anu. “Ivana, čula sam… Ako ti ikad treba pomoć ili samo razgovor, tu sam.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da nisam sama. Ana je počela dolaziti vikendom, igrala se s djecom i donosila kolače. Moja kuća više nije bila tako tiha i tužna.

Ali problemi nisu nestali. Jedne noći Lejla je dobila visoku temperaturu i počela se tresti. Hitna pomoć je došla brzo, ali doktorica me pogledala s dozom sažaljenja: “Znate li vi koliko je teško s ovakvom djecom?” Nisam znala što da kažem. Samo sam stajala i držala Lejlu za ruku dok su je vozili u bolnicu.

Dario se javio tek nakon godinu dana. Poslao je poruku: “Kako su djeca? Jesi li dobro?” Nisam mu odgovorila odmah. Što da mu kažem? Da sam naučila sama popravljati bojler jer nema tko drugi? Da sam naučila smirivati napade panike kod Luke bez ičije pomoći? Da sam naučila voljeti svoju djecu još više jer ih drugi ne razumiju?

Jedne subote odlučila sam odvesti Luku i Lejlu na Jarun. Ljudi su nas gledali dok su trčali okolo i smijali se na svoj način – glasno, nespretno, ali iskreno. Prišla mi je jedna žena: “Vaša djeca su posebna. Vidim koliko ih volite.” Poželjela sam zaplakati od olakšanja jer me netko prvi put nije gledao sažaljivo.

S vremenom sam naučila ignorirati komentare poput: “Zašto ih ne pošalješ u posebnu školu?” ili “Možda bi trebala naći novog muža.” Naučila sam biti ponosna na svaki mali napredak – kad Luka nacrta sunce ili kad Lejla izgovori novu riječ.

Najveća borba bila je sa samom sobom. Noći su bile najteže – kad bih legla u krevet i osjetila prazninu pored sebe gdje je nekad spavao Dario. Ponekad bih ga sanjala kako se vraća kući, grli Luku i Lejlu i govori: “Oprosti.” Ali onda bih se probudila i shvatila da smo sami – ali nismo slabi.

Danas znam da nisam pogriješila što sam ostala uz svoju djecu. Znam da vrijedimo više nego što društvo misli. I znam da ima još mnogo žena poput mene – u Zagrebu, Sarajevu, Splitu – koje svake noći mole za malo razumijevanja i podrške.

Ponekad se pitam – koliko nas još mora proći kroz ovo da bi društvo shvatilo da autizam nije kazna? Da li će ikada biti dovoljno empatije za nas koji smo ostali sami?

Što vi mislite – jesmo li mi majke autistične djece stvarno same ili nas ima više nego što mislimo?