Kraj našeg puta: Razvod nakon 35 godina braka

“Zašto nisi došao kući ranije? Znaš da sam sama, a Ana mi je ostavila psa jer je otišla s prijateljima na doček,” pitala sam Ivana čim je ušao, još uvijek u crnom kaputu, s mirisom svijeća i hladnog zraka na sebi. Pogledao me umorno, bez riječi, kao da mu je svaka rečenica preteška. “Bio sam kod mame na groblju. Znaš da mi Nova godina ništa ne znači otkad je umrla,” odgovorio je tiho, spuštajući pogled na pod.

Taj trenutak, ta tišina između nas, bila je glasnija od svih vatrometa koji su te noći parali nebo iznad Zagreba. Osjetila sam kako mi srce tone, kao da sam odjednom postala strankinja u vlastitom domu. Pas je ležao sklupčan kraj mojih nogu, a ja sam pokušavala pronaći toplinu u njegovom krznu koju više nisam osjećala od Ivana.

Trideset pet godina braka. Toliko smo prošli zajedno – rat, gubitak posla, podizanje dvoje djece, preseljenja iz stana u stan, kredit za kuću u Sesvetama. Sjećam se kako smo kao mladi par sjedili na klupi u Maksimiru i sanjali o budućnosti. Ivan je tada bio pun života, uvijek spreman na šalu, a ja sam vjerovala da ćemo zajedno pobijediti sve što nam život donese.

Ali godine su prošle. Djeca su odrasla – Ana živi u Splitu s mužem i dvoje djece, a Filip je otišao u Njemačku za boljim životom. Ostali smo sami, Ivan i ja, u prevelikoj kući koja je odjednom postala hladna i tiha. Počeli smo živjeti jedan pored drugoga, a ne zajedno. On bi dane provodio u vrtu ili na pecanju s prijateljem Zdravkom, ja bih išla na nordijsko hodanje s Marijom i povremeno čuvala unuke kad bi Ana došla u Zagreb.

“Sjećaš li se kad smo zadnji put zajedno večerali?” upitala sam ga jedne večeri dok smo sjedili za stolom, svatko sa svojim tanjurom. “Ne znam… valjda kad su Ana i Filip bili mali,” odgovorio je bezvoljno. Osjetila sam knedlu u grlu. “Znaš li da mi fališ?” prošaptala sam. Nije ništa rekao. Samo je ustao i otišao u dnevnu sobu upaliti televizor.

Počela sam sumnjati da ima nekoga. Nisam imala dokaza, ali osjećaj praznine bio je prejak. Marija mi je govorila: “Ma pusti ga, svi muškarci u tim godinama traže nešto novo kad im dosadi rutina.” Ali nije bilo samo to. Nije bilo strasti, nije bilo ni svađa – samo ravnodušnost.

Jednog dana pronašla sam poruke na njegovom mobitelu. Nije ih skrivao, valjda mu više nije bilo ni stalo da ih sakrije. Pisao je s Jasnom iz kluba umirovljenika. Ništa eksplicitno, ali dovoljno nježno da me zaboli. “Drago mi je što si došla na kuglanje danas,” pisao joj je. “Fališ mi kad te nema.” Nisam mu ništa rekla te večeri. Samo sam ležala budna do jutra, zureći u strop.

Na Novu godinu ostala sam sama s unukinim psom dok je Ivan otišao na groblje. Sjedila sam u tišini, slušala otkucaje sata i razmišljala o svemu što smo izgubili – ili možda nikad nismo ni imali. Kad se vratio, više nisam mogla šutjeti.

“Ivane, mislim da više nema smisla ovako dalje,” rekla sam mu drhtećim glasom. Pogledao me iznenađeno, ali bez pravog šoka. Kao da je i on to čekao. “Znaš li koliko sam usamljena? Koliko mi fališ?”

Sjeo je nasuprot mene i prvi put nakon dugo vremena pogledao me ravno u oči. “I meni fališ, ali ne znam više kako dalje. Kao da smo potrošili sve riječi.” Suze su mi krenule niz lice. “Možda je vrijeme da pustimo jedno drugo,” prošaputala sam.

Sljedećih dana sve je išlo kao u magli – razgovori s djecom preko Skypea, njihovo iznenađenje i tuga, podjela stvari po kući, dogovori oko papira za razvod. Ana je plakala: “Mama, ne možete sad kad ste cijeli život proveli zajedno!” Filip je bio tiši: “Ako misliš da ćeš biti sretnija… podržavam te.” Unuci su me grlili ne shvaćajući što se događa.

Marija me vodila na kavu i pokušavala oraspoložiti: “Sad si slobodna žena! Možeš raditi što hoćeš!” Ali sloboda nije uvijek slatka kad dolazi nakon gubitka svega poznatog.

Ivan se iselio kod sestre u Dubravu dok ne pronađe stan. Kuća je odjednom postala još praznija. Svaki zvuk odzvanjao je zidovima – škripa parketa, kapanje slavine, lavež psa kad bi netko prošao ulicom.

Ponekad se pitam jesmo li mogli drugačije. Jesmo li previše šutjeli? Jesmo li se izgubili negdje između svakodnevnih obaveza i tuđih očekivanja? Je li ljubav stvarno nešto što može nestati ili smo je samo zaboravili njegovati?

Sada sjedim sama za stolom gdje smo nekad svi zajedno jeli sarme za Božić i gledali Dnevnik. Gledam slike djece na zidu i pitam se: gdje smo točno skrenuli s puta? Je li moguće ponovno pronaći sebe nakon što izgubiš sve što si godinama gradio?

Možda netko od vas zna odgovor – ili ste ga barem tražili kao ja.