Majčina sjena u sinovom srcu: Obnova doma, rušenje zidova
“Lisa, gdje su ključevi od podruma? Majstori čekaju!” Ivanov glas parao je tišinu subotnjeg jutra. Pogledala sam na sat – 7:15. Damir je još spavao, a ja sam sanjala o još pet minuta mira. Umjesto toga, trgnula sam se iz kreveta, osjećajući kako mi srce lupa od nervoze. Nisam znala da će danas početi renovacija. Nisam znala ni da je Ivan išta dogovorio.
“Zašto mi nisi rekao da danas dolaze?” pitala sam ga dok sam tražila ključeve među hrpama papira na komodi.
“Pa pričali smo o tome! Rekao sam ti da ću ubrzati stvari,” odgovorio je, ne gledajući me. Znači, pričali smo. On je pričao, ja sam slušala – ili možda nisam. Ali zar nije normalno da se ovakve odluke donose zajedno?
Majstori su već unosili alat, a Damir se pojavio na vratima dnevne sobe, raščupane kose i s mobitelom u ruci. “Šta se dešava?” pitao je pospano.
“Renoviramo stan,” rekao je Ivan kratko. Damir je slegnuo ramenima i povukao se u svoju sobu. Nije ga bilo briga. Ili se samo pravio da ga nije briga.
Taj dan prošao je u kaosu – bušilice, prašina, miris svježe razbijenih zidova. Naša dnevna soba pretvorila se u gradilište. Sjedila sam na balkonu, gledala kroz prozor i osjećala se kao gost u vlastitom domu. Ivan je bio sav u poslu, nadgledao majstore, davao upute, a ja sam pokušavala pronaći svoje mjesto među svim tim promjenama.
Navečer sam sjela za stol s Ivanom. “Znaš li koliko mi ovo teško pada? Nisam spremna na ovakve promjene bez dogovora.”
“Lisa, pa to je samo stan! Bit će nam ljepše kad sve završimo.”
“Ali nije stvar samo u stanu! Osjećam se kao da me ne vidiš… kao da moje mišljenje nije važno.”
Ivan je šutio. Prvi put nakon dugo vremena nisam znala što će reći.
Sljedećih dana sve je bilo još gore. Damir je sve više vremena provodio vani ili zatvoren u svojoj sobi. Kad bih ga pitala kako je, odgovarao bi kratko: “Dobro.” Nisam znala što mu se mota po glavi. Je li ljut zbog buke? Ili zbog toga što smo mu uništili rutinu? Ili možda zbog nečeg sasvim drugog?
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, čula sam ga kako razgovara s nekim na mobitelu:
“Ma stara mi opet nešto prigovara… Ne kuži ona ništa.”
Zastala sam na vratima njegove sobe. Srce mi se steglo. Jesam li stvarno postala ta mama koja samo prigovara? Koja ne razumije svog sina?
Te noći nisam mogla spavati. Vrtjela sam po glavi slike iz prošlosti – Damira kao dječaka koji mi trči u zagrljaj, naše zajedničke izlete na Plitvice, Ivanove šale za stolom… Kad smo to izgubili bliskost? Kad smo postali stranci pod istim krovom?
Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Damirom. Sjela sam na rub njegovog kreveta dok je tipkao po mobitelu.
“Damire… Znam da ti sve ovo smeta. I meni smeta. Ali… možeš li mi reći što te stvarno muči?”
Podigao je pogled s ekrana, prvi put nakon dugo vremena gledajući me ravno u oči.
“Nije stvar samo u renovaciji, mama. Sve se promijenilo otkad si počela raditi duže, otkad tata stalno nešto planira bez tebe… Kao da više nismo obitelj.”
Osjetila sam suze kako mi naviru na oči. “I meni to nedostaje… Ali ne znam kako da popravim stvari.”
Damir je slegnuo ramenima. “Možda da ponekad svi sjednemo zajedno… Bez mobitela, bez planova.”
Te riječi su me pogodile jače od bilo koje kritike. Shvatila sam da nisam jedina koja pati zbog promjena – i Ivan i Damir su tražili svoje mjesto u toj novoj stvarnosti.
Te večeri predložila sam Ivanu da napravimo zajedničku večeru – svi troje, bez ometanja. Prvo je gunđao, ali pristao je. Sjeli smo za stol, jeli jednostavnu juhu i pohane tikvice kao nekad kod moje mame u Sarajevu. Damir se nasmijao nekoj Ivanovoj šali, a ja sam prvi put nakon dugo vremena osjetila toplinu doma.
Renovacija je trajala još tjednima. Bilo je svađa oko boje zidova, oko rasporeda namještaja, oko toga tko će čistiti prašinu. Ali svaki put kad bih osjetila da gubim tlo pod nogama, sjetila bih se Damirovih riječi – sjedni, slušaj, budi tu.
Kad su majstori konačno otišli i kad smo sjeli u novu dnevnu sobu, pogledala sam Ivana i Damira i pitala ih:
“Možemo li sad napokon biti obitelj?”
Ivan me zagrlio oko ramena, a Damir je samo kimnuo glavom.
Ponekad mislim – koliko često zaboravimo pitati jedni druge što nam treba? Koliko puta prođemo jedni pored drugih kao stranci? Možda dom nije samo svježe okrečeni zidovi i novi parket… Možda je dom ono što gradimo kad napokon naučimo slušati jedni druge.
Što vi mislite – može li obitelj preživjeti sve promjene ako naučimo razgovarati? Ili su neki zidovi među nama ipak predebeli za rušenje?