Majčina žrtva: Priča o Amiri, mojoj majci, i našem nenamjernom izdajstvu

“Ne možeš više ovako, Amira! Pogledaj se, iz dana u dan nestaješ pred našim očima!” viknula je moja sestra Lejla dok je lupila šakom o stol u našoj maloj kuhinji. Ja sam sjedio u kutu, stisnut kao miš, gledajući majku kako pokušava zadržati suze. Bila je to još jedna noć u kojoj smo svi osjećali težinu onoga što nam se dogodilo.

Moj otac, Senad, otišao je prije dvije godine. Nije bilo velikih svađa, samo tišina koja je rasla između njih dvoje dok nije postala zid. Jednog jutra, kad sam imao četrnaest, a Lejla sedamnaest, jednostavno je nestao iz naših života. Ostavio je majku samu s nama i kreditom za stan na Grbavici.

Majka je do tada bila domaćica. Nije imala radnog iskustva, ali imala je ono što mnogi nemaju – inat i srce koje ne zna odustati. Prvo je čistila stubišta po zgradama, a onda je počela peći pite i kolače za komšije. Sjećam se mirisa svježe pečenih hurmašica koji bi ispunio stan dok smo učili za školu. “Samo da vi imate za knjige i užinu,” govorila bi tiho dok bi slagala kolače u kutije.

Ali život nije bio fer prema njoj. Komšije su počele naručivati sve manje, a računi su stizali sve češće. Lejla je počela raditi u butiku poslije škole, a ja sam prodavao stare stripove na pijaci. Ipak, majka nije dopuštala da odustanemo od škole. “Obrazovanje je jedino što vam niko ne može uzeti,” ponavljala bi kao mantru.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Lejla je izgovorila ono što smo svi osjećali: “Mama, možda bi trebala razmisliti da se udaš opet. Nije sramota tražiti pomoć.” Majka ju je pogledala s tugom i ponosom u očima: “Neću vas nikome prepuštati. Ja sam vaša majka i otac.”

Godine su prolazile. Lejla je upisala Filozofski fakultet, ja Elektrotehniku. Majka je radila sve više i više – čistila po kućama imućnijih porodica na Ilidži, prala prozore po firmama, a vikendom prodavala kolače na pijaci Markale. Počela je šaptati sama sa sobom dok bi prala suđe kasno navečer. Ponekad bih čuo kako izgovara moje i Lejlino ime kao molitvu.

Jednog dana, kad sam došao kući ranije s predavanja, zatekao sam majku kako sjedi na podu kuhinje, držeći se za prsa. Lice joj je bilo blijedo kao zid iza nje. “Samo sam malo umorna, sine,” prošaptala je. Pozvao sam hitnu pomoć. Dijagnoza: iscrpljenost i visoki tlak.

Lejla i ja smo tada prvi put ozbiljno razgovarali o tome da napustimo fakultet i počnemo raditi. Ali majka nam nije dala ni da pomislimo na to. “Ako odustanete sada, sve što sam radila bilo bi uzalud!” viknula je kroz suze.

Nakon tog događaja, postali smo još šutljiviji jedni prema drugima. Svako od nas nosio je svoj teret krivnje i nemoći. Lejla se povukla u sebe; ja sam počeo izbjegavati kuću pod izgovorom učenja.

Jedne noći, dok sam sjedio u tramvaju na povratku kući, vidio sam majku kako hoda sama po kiši s kesama punim brašna i šećera. Nisam joj prišao – nisam mogao podnijeti njen pogled koji me podsjeća na sve što joj dugujem.

Godinu dana kasnije Lejla je dobila stipendiju za studij u Zagrebu. Bio je to trenutak ponosa i tuge – znali smo da će to značiti još manje pomoći majci. Kad joj je Lejla saopćila vijest, majka ju je zagrlila tako snažno da su obje zaplakale.

“Idi, dijete moje. Neka ti bude lakše nego meni,” šapnula joj je kroz suze.

Ostao sam sam s majkom u stanu koji je postajao sve tiši. Počeo sam raditi noću kao konobar da bih joj olakšao. Ali ona nije prestajala – svaki dan bi ustajala prije zore i vraćala se kasno navečer.

Jednog jutra nisam mogao probuditi majku. Ležala je mirno, s blagim osmijehom na licu. Liječnici su rekli da joj je srce jednostavno stalo – previše tereta za jedno ljudsko biće.

Na njenoj sahrani okupili su se svi kojima je ikada pomogla – komšije, rodbina, čak i neki ljudi kojima je čistila stanove. Svi su govorili o njenoj dobroti i snazi.

Lejla i ja smo ostali sami s osjećajem krivnje koji nas proganja do danas. Jesmo li mogli više pomoći? Jesmo li trebali odustati od svojih snova da bismo spasili nju?

Danas, kad prođem pored stare pijace ili osjetim miris hurmašica, srce mi se stegne od tuge i ponosa.

Pitam se: Je li ljubav dovoljna kad život traži žrtve? I koliko vrijedi uspjeh ako ga gradimo na leđima onih koji su nas najviše voljeli?