Majka koja bira ljubav umjesto unuka: Moja borba između očekivanja i stvarnosti
“Opet ideš van? A što je s Leonom i Sarom?” glas mi je drhtao dok sam gledala mamu kako stavlja karmin pred ogledalom. Bila je subota navečer, a ja sam već treći put ovaj tjedan ostala sama s djecom. Mama se nasmiješila, onim osmijehom koji sam nekad obožavala, a sada me samo ljutio. “Dušo, i ja imam pravo na život. Nisam više samo baka.”
Nisam znala što da kažem. U meni se miješala ljutnja, tuga i osjećaj izdaje. Otkad je tata umro prije dvije godine, mama se povukla u sebe. Bila sam uz nju, vodila je liječnicima, tješila je kad bi navečer plakala. A sada, kad sam ja trebala nju, ona je odlučila biti… sretna? Zaljubljena? S nekim čovjekom kojeg ni ne poznajem.
“Mama, znaš da mi je teško. Ivan radi do kasno, a ja ne mogu sve sama. Djeca te obožavaju. Zar ti nije stalo?”
Okrenula se prema meni, oči su joj bile mekše nego prije. “Stalo mi je, Ana. Ali stalo mi je i do sebe. Godinama sam živjela za vas. Sad želim malo živjeti za sebe.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. U našoj obitelji uvijek se znalo: baka pomaže s unucima. Tako je bilo kod svih mojih prijateljica – njihove mame su stalno s djecom, kuhaju ručkove, voze ih na treninge, čuvaju ih kad one moraju nešto obaviti. Samo moja mama odlučila je biti drugačija.
Te noći nisam mogla spavati. Leon je imao temperaturu, Sara je plakala jer joj nedostaje baka. Ja sam sjedila na rubu kreveta i razmišljala o svemu što sam žrtvovala otkad sam postala majka. Nisam izlazila, nisam putovala, nisam imala vremena ni za kavu s prijateljicama. Sve sam podredila djeci i obitelji. A mama? Ona sada ide na večere, u kino, na izlete u Opatiju s nekim Zoranom kojeg poznaje tek mjesec dana.
Sljedećeg jutra nazvala me sestra Martina iz Mostara. “Ana, pusti mamu na miru. Zaslužila je malo sreće. I ti bi trebala više misliti na sebe.”
“Lako je tebi reći kad si sama i nemaš djecu!” odbrusila sam joj.
“Nije stvar u tome. Samo… možda previše očekuješ od nje. Sjećaš se kako si uvijek govorila da nećeš biti kao ona? Da nećeš žrtvovati sve zbog drugih?” upitala me tiho.
Zaboljela me istina u njezinim riječima. Ali kako da ne očekujem pomoć od vlastite majke? Zar nije to normalno?
Tjedni su prolazili. Mama je sve rjeđe dolazila kod nas. Djeca su se navikla da baka nije tu svaki dan. Ja sam postajala sve umornija i ogorčenija. Ivan je pokušavao pomoći koliko može, ali posao ga je gušio. Počela sam gubiti strpljenje – vikala bih na djecu zbog sitnica, plakala bih navečer kad svi zaspu.
Jednog dana Leon se razbolio ozbiljno – upala pluća. Ležao je u bolnici tjedan dana. Mama nije došla ni jednom. Poslala je poruku: “Zoranova kći ima svadbu u Splitu, ne mogu doći ovaj vikend.”
Tada sam pukla.
Nazvala sam je i vikala kroz suze: “Ti si sebična! Kako možeš birati nekog muškarca umjesto svog unuka koji leži bolestan?! Nikad ti to neću oprostiti!”
S druge strane tišina.
“Ana… Znaš li koliko puta sam ja birala vas umjesto sebe? Koliko puta sam ostajala budna zbog vas? Koliko sam puta plakala jer nisam imala svoj život? Sad imam priliku biti sretna. Ne tražim da me razumiješ, ali barem pokušaj prihvatiti da više nisam samo tvoja mama ili njihova baka – ja sam još uvijek žena koja želi voljeti i biti voljena.”
Spustila sam slušalicu i osjećala se prazno.
Nakon što se Leon oporavio, sjela sam s Ivanom na balkon dok su djeca spavala.
“Možda smo stvarno previše očekivali od nje,” rekao je tiho.
“Ali kako da ne očekujem? Zar nije obitelj najvažnija? Zar nije normalno da baka pomaže?”
Ivan me pogledao: “Možda smo navikli na to jer su naše mame bile drukčije. Ali vremena se mijenjaju… Možda bismo trebali pronaći neku drugu pomoć – dadilju ili vrtić dulje vrijeme?”
Bilo mi je teško priznati da možda ima pravo.
S vremenom sam počela puštati mamu da živi svoj život. Povremeno bi došla na kavu s djecom, donijela im poklone iz svojih putovanja. Više nije bila svakodnevno prisutna, ali kad bi bila tu – bila bi nasmijana, puna energije i ljubavi.
Jednog dana Sara mi je rekla: “Mama, baka mi više nije tu stalno, ali kad dođe – onda stvarno bude s nama.” Shvatila sam da možda nisam izgubila baku – samo sam dobila drugačiju verziju nje.
I dalje me boli što nemam pomoć kakvu sam zamišljala. Ali možda je vrijeme da prestanem očekivati da drugi žrtvuju svoje snove zbog mojih potreba.
Ponekad se pitam: Jesam li ja sebična što želim mamu samo za sebe i svoju djecu? Ili je ona sebična što bira ljubav umjesto nas? Gdje završavaju granice obiteljskih očekivanja i počinje pravo na vlastitu sreću?
Što vi mislite – gdje treba povući crtu između obiteljskih dužnosti i osobne slobode?