Majko, još nisi obrisala prašinu! – Priča o Jasni koja je zaboravila na sebe
„Majko, još nisi obrisala prašinu!“, začuo se oštar glas iz dnevnog boravka. Zastala sam na pola puta do kuhinje, krpa mi je ispala iz ruke. Srce mi je zalupalo kao da sam uhvaćena u nekoj krađi, a ne u pokušaju da skuham ručak za troje ljudi koji me svakodnevno podsjećaju da sam ovdje – ali nisam kod kuće.
Zovem se Jasna. Imam 62 godine i već godinu dana živim sa sinom Ivanom i njegovom ženom Anelom. Nakon što mi je muž preminuo, moj stan u Sarajevu postao je prevelik i previše tih. Ivan me pozvao da dođem kod njih u Zagreb, govoreći: „Bit će ti lakše, mama, bit ćemo zajedno.“ Nisam tada znala da ću postati nevidljiva.
Anela je uvijek bila ljubazna kad bi Ivan bio u blizini. „Jasna, odmorite malo, ja ću ovo“, govorila bi dok bi on sjedio za stolom. Ali čim bi on otišao na posao, njezin ton bi se promijenio. „Majko, još nisi obrisala prašinu!“, „Zar opet nisi posložila suđe kako treba?“, „Ivan voli kad mu je ručak gotov do dva.“
Prvih mjeseci sam šutjela. Govorila sam sebi: „To je samo privikavanje, Anela je mlada, možda joj je teško.“ Ali s vremenom su riječi postale grublje, a ja sve manja. Počela sam izbjegavati vlastiti odraz u ogledalu jer nisam više prepoznavala ženu koja gleda natrag.
Jednog jutra, dok sam rezala luk za supu, Anela je ušla u kuhinju i bez pozdrava rekla: „Jasna, molim vas da danas operete prozore. Gosti nam dolaze.“ Pogledala sam joj u oči tražeći trag zahvalnosti ili barem ljudskosti, ali njezin pogled bio je hladan kao staklo koje sam trebala očistiti.
Te večeri, dok su Ivan i Anela gledali televiziju, sjela sam na rub kreveta i plakala tiho, da me ne čuju. Prisjetila sam se dana kad sam bila mlada majka – kako sam trčala s posla da stignem skuhati Ivanu omiljenu juhu od rajčice, kako sam mu peglala košulje za školu i štedjela svaku kunu da mu kupim novu loptu. Sada sam bila samo ruka koja čisti i glas koji šuti.
Jednog dana, dok sam brisala prašinu s polica, Ivan je naišao. „Mama, sve je u redu? Izgledaš umorno.“ Pogledala sam ga i osjetila kako mi se grlo steže. Htjela sam mu reći sve – kako me njegova žena gleda kao teret, kako mi nedostaje moj dom, kako mi nedostaje on – ali riječi su ostale zarobljene negdje između srca i usana. Samo sam klimnula glavom.
Navečer sam čula kako Anela šapuće Ivanu: „Tvoja mama je opet zaboravila oprati pod ispod stola. Ne znam koliko još mogu ovako.“
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale njezine riječi. Osjećala sam se kao gost u vlastitom životu. Poželjela sam otići, ali nisam imala kamo. Prijateljice su mi ostale u Sarajevu, a stan sam iznajmila studentima jer mi je Ivan rekao da će mi ovdje biti bolje.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost koju nisam imala mjesecima. Dok smo doručkovali, pogledala sam Anelu ravno u oči i rekla: „Anela, ja nisam ovdje samo da čistim i kuham. Ja sam čovjek. Majka. I zaslužujem poštovanje.“
Ivan je podigao pogled s mobitela. „Što se događa?“
Anela je slegnula ramenima: „Samo kažem da bi bilo lijepo da nam mama malo više pomogne.“
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali ovaj put ih nisam sakrila. „Ivane, ja te volim više od svega na svijetu. Ali ne mogu više ovako. Svaki dan se osjećam manje vrijednom. Nisam došla ovdje da budem sluškinja.“
Ivan je šutio nekoliko trenutaka. Pogledao je Anelu pa mene. „Mama… nisam znao da se tako osjećaš.“
Anela je uzdahnula: „Možda smo svi malo nervozni…“
Nisam više mogla slušati izgovore. Ustala sam od stola i otišla u sobu. Tamo sam sjela na krevet i prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje što sam izgovorila istinu.
Tijekom dana Ivan je došao do mene. Sjeo je pokraj mene i tiho rekao: „Mama, žao mi je što ti nismo dali više prostora. Zaslužuješ bolje.“
Nisam znala što reći. Samo sam ga zagrlila.
Ali Anela nije ništa rekla. Sljedećih dana bila je hladna i udaljena. Osjećala sam se kao uljez svaki put kad bih prošla pored nje.
Počela sam razmišljati o povratku u Sarajevo. Možda bih mogla pronaći neki mali stan za sebe ili se vratiti među prijateljice koje me pamte kakva sam bila prije nego što sam postala nečija sjena.
Jedne večeri nazvala me prijateljica Sanja iz Sarajeva: „Jasna, dođi nam! Fališ nam na kafi! Ovdje si uvijek dobrodošla.“
Te riječi su mi grijale srce cijelu noć.
Sutradan sam sjela s Ivanom i rekla mu: „Sine, mislim da bih trebala pokušati opet živjeti sama. Ovdje se ne osjećam dobro.“
Ivan me dugo gledao prije nego što je tiho rekao: „Ako misliš da ćeš biti sretnija… podržavam te.“
Nekoliko tjedana kasnije vratila sam se u Sarajevo. Prvi put nakon dugo vremena osjećam mir kad zatvorim vrata svog malog stana iza sebe.
Ponekad se pitam – gdje smo to pogriješili kao društvo kad majke postanu teret vlastitoj djeci? I koliko nas još šuti dok nas drugi pretvaraju u nevidljive žene?