Muž mi je doveo ljubavnicu kući dok sam bila u bolnici s našim sinom: Majčina reakcija me slomila
“Jesi li sigurna da će sve biti u redu s Leonom?” pitala sam doktora, dok sam stiskala sitnu ruku svog sina. Njegova koža bila je blijeda, a oči umorne. “Moramo ga zadržati još par dana, ali vjerujem da će se oporaviti,” odgovorio je doktor s blagim osmijehom. U tom trenutku nisam ni slutila da će mi se život raspasti na komadiće, ne zbog bolesti mog sina, nego zbog izdaje koja me čekala kod kuće.
Moj muž, Dario, bio je čovjek kojeg su svi voljeli. Uvijek nasmijan, spreman pomoći svakome u selu kraj Osijeka gdje smo živjeli. Naša svadba bila je kao iz bajke – tamburaši, veselje do zore, suze radosnice moje mame, Mirjane. Godinu dana kasnije rodio se Leon i činilo se da nam ništa ne može stati na put.
Ali, kako to obično biva, sreća je varljiva. Dario je sve češće ostajao duže na poslu, a ja sam ga opravdavala pred svima: “Pa netko mora raditi.” Nisam htjela slušati ogovaranja susjeda, ni šaputanja moje sestre Ivane: “Nešto mi tu smrdi, Ana.”
Sve dok Leon nije završio u bolnici zbog upale pluća. Dani su prolazili sporo, a ja sam bila uz njega dan i noć. Dario bi dolazio na sat-dva, donosio mi čokoladu ili voće i brzo odlazio. “Moram raditi,” govorio bi tiho.
Jedne večeri, dok sam sjedila uz Leonov krevet i gledala ga kako spava, stigla mi je poruka od susjede Marije: “Ana, sve je u redu?”
“Jest, Leon malo bolje. Zašto pitaš?”
“Vidjela sam neku ženu kako ulazi kod vas s Darijom. Nisam htjela ništa reći, ali… izgleda kao da ostaje.”
Srce mi je stalo. Nisam mogla disati. U glavi mi je odzvanjalo: “Nema šanse. Ne bi on to meni napravio.” Ali nešto u meni znalo je istinu.
Sljedeće jutro zamolila sam mamu da pričuva Leona sat vremena. “Moram doma po robu,” slagala sam.
Kada sam otvorila vrata naše kuće, zatekla sam Darija i neku crnokosu ženu kako sjede za stolom i piju kavu. Ona je nosila moju majicu. Moju majicu! Dario je problijedio kad me ugledao.
“Ana… nije ono što misliš…”
“Što nije? Da nisi možda kuhao ručak za susjedu?”
Žena je ustala i pokušala nešto reći, ali sam podigla ruku: “Ti šuti.”
Dario je pokušao prići: “Ana, molim te…”
“Ne diraj me!” viknula sam i istrčala van.
Nisam znala kamo da idem pa sam otišla mami. Sjedila je za stolom i ljuštila krumpir. Kad me vidjela uplakanu, samo je rekla: “Znaš li koliko sam puta tvoj otac mene prevario? I ja sam šutjela radi vas djece.”
“Što to pričaš? Zar ti misliš da bih trebala šutjeti?!”
“Djeca su najvažnija. Muškarci su takvi. Proći će ga to.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši drugi put tog dana. Očekivala sam zagrljaj, podršku, a dobila sam hladnu statistiku života naših baka i majki.
Nisam mogla disati od bijesa i tuge. Otišla sam do Ivane. Ona me zagrlila bez riječi.
“Znaš što će sad biti?” pitala me tiho.
“Ne znam… Ne znam ništa više.”
Sljedećih dana Leon se oporavljao, a ja sam odlučila prespavati kod mame dok ne smislim što dalje. Dario mi je slao poruke: “Molim te, oprosti mi. Bio sam glup.” Njegova ljubavnica, Sanja, također mi se javila: “Nisam znala da ćeš biti tako povrijeđena… On mi je rekao da ste rastavljeni.”
Svi su imali opravdanja osim mene. Ja sam imala samo bol.
Jedne večeri mama mi je donijela čaj u sobu: “Ana, život nije bajka. Ako ga voliš, oprosti mu.”
“Ne mogu više živjeti s nekim tko me tako ponizio.”
“Ti znaš najbolje,” rekla je tiho i otišla.
Dani su prolazili. Leon se vratio kući sa mnom i Ivanom. Dario nas je molio da se vratimo kući. Selo je brujalo od tračeva: “Ana mu ne oprašta…”, “Dario sad pije po birtijama…”
Jedne večeri došao je pred Ivaninu kuću pijan i plakao na koljenima: “Ana, molim te! Sve ću popraviti!”
Ivana ga je otjerala: “Idi doma prije nego zovem policiju!”
Mama me gledala s tugom: “Svi griješe…”
Ali ja nisam mogla prijeći preko toga što mi je napravio dok sam bila najranjivija – dok sam bdjela nad našim djetetom.
Na kraju sam odlučila otići u Zagreb kod rođakinje Mirele i tamo započeti novi život s Leonom. Nije bilo lako – posao u trgovini za minimalac, Leonova prilagodba na novi vrtić, samoća navečer kad zaspi… Ali barem sam znala da više nikada neću dozvoliti da me netko tako ponizi.
Ponekad se pitam – jesam li trebala poslušati mamu? Je li bolje trpjeti radi djece ili otići i sačuvati dostojanstvo? Što biste vi učinili na mom mjestu?