Na kraju lanca: Kako nas je pas razdvojio
“Ako ga izbaciš, ja odlazim!” Jasmina je stajala nasred dnevne sobe, ruke su joj drhtale, a oči su joj bile crvene od suza. Gledao sam je, ne vjerujući da smo opet ovdje – na rubu provalije zbog psa kojeg nikad nisam želio.
Sve je počelo prije tri mjeseca. Došao sam kući s posla, umoran, s glavoboljom od buke u tramvaju i gužve na cesti. U hodniku me dočekao lavež. Prvo sam pomislio da je susjedin pas pobjegao, ali onda sam ugledao Jasminu kako kleči na podu, a pored nje – malo štene, bijelo s crnim ušima.
“Zar nije presladak?” upitala je, glasom punim nade.
“Jasmina, što je ovo?” pitao sam, pokušavajući ostati smiren.
“Našla sam ga kod kontejnera. Nije imao nikoga. Ne možemo ga ostaviti na ulici.”
Znao sam da neću pobijediti u toj raspravi. Jasmina je uvijek imala veliko srce za životinje. Ali nisam znao da će to štene – kojeg je nazvala Max – postati kamen spoticanja u našem braku.
Prvih tjedan dana Max je bio simpatičan. Djeca su ga obožavala, a Jasmina je bila sretna kao dijete. Ali onda su počeli problemi: Max je grizao cipele, lajao noću, mokrio po tepihu. Ja sam bio taj koji je čistio nered kad bi Jasmina otišla na posao. Djeca su brzo izgubila interes, a sve je palo na mene.
Jedne večeri, dok sam pokušavao zaspati uz Maxovo cviljenje iz hodnika, osjetio sam kako mi se skuplja knedla u grlu. “Zar nam ovo treba? Zar nije dovoljno što se borimo s kreditom, što radim prekovremeno da platimo režije? Sad još i pas!”
Jasmina je to osjetila. Počeli smo se svađati zbog sitnica: tko će izvesti Maxa van, tko će ga nahraniti, tko će očistiti za njim. Djeca su se povukla u svoje sobe, a naš stan postao je bojno polje.
Jednog jutra, dok sam skupljao ostatke razderanih papuča, sin Dino me pogledao i tiho rekao: “Tata, zašto si stalno ljut?” Nisam znao što da odgovorim. Nisam bio ljut na Maxa – bio sam ljut na sebe što nisam rekao odlučno “ne” kad je trebalo.
Situacija je kulminirala kad sam jednog dana došao kući i zatekao Maxa kako grize kablove od televizora. Pukao sam. “Dosta! Ovo više ne može ovako! Ili pas ide van, ili ja!”
Jasmina me pogledala kao da me prvi put vidi. “Znaš li ti koliko mi znači? Znaš li koliko sam puta poželjela da imamo nešto što nas veže kad djeca odu? Ti si uvijek umoran, uvijek nervozan… Max mi daje radost koju više ne nalazim u našem braku.”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznao. Počeo sam preispitivati sve: jesam li stvarno postao toliko hladan? Jesam li zaboravio kako je to biti nježan prema nekome?
Sljedećih dana vladala je tišina. Max je bio jedini koji bi mi prišao kad bih sjedio za stolom. Počeo sam ga gledati drugim očima – nije on kriv što smo mi nesretni.
Jedne večeri Jasmina je sjela kraj mene. “Možda smo oboje pogriješili. Možda smo zaboravili razgovarati jedno s drugim. Ali ne mogu birati između tebe i njega. Ako ga izbaciš, ja odlazim.”
Osjetio sam kako mi srce lupa kao nikad prije. Znao sam da nije riječ samo o psu – riječ je o svemu što smo potisnuli godinama: o neizgovorenim riječima, o umoru, o strahu od samoće kad djeca odu.
Te noći nisam spavao. Gledao sam Maxa kako spava sklupčan kraj vrata i pitao se: Jesam li stvarno spreman izgubiti ženu zbog psa? Ili je pas samo izgovor za sve ono što nas već dugo razdvaja?
Sljedećeg jutra probudio sam Jasminu i tiho rekao: “Možda bismo trebali pokušati zajedno – svi troje. Možda nam Max može pomoći da opet pronađemo ono što smo izgubili.”
Ne znam hoće li ovo biti dovoljno. Ne znam hoćemo li uspjeti popraviti ono što se slomilo između nas. Ali znam da više ne želim birati između ljubavi i ponosa.
Ponekad se pitam: Je li pas zaista uzrok naših problema ili samo ogledalo svega što nismo htjeli priznati jedno drugome? Koliko ste vi spremni žrtvovati za mir u kući – i gdje povlačite granicu između ljubavi prema partneru i ljubavi prema životinji?