Naravno, pomoći ćemo: Kad je beba stigla, nestali su svi

“Ivana, znaš da ćemo uvijek biti tu za vas. Samo vi uživajte u mladosti, a kad dođe vrijeme za bebu, mi ćemo sve preuzeti!” sjećam se kako je mama govorila dok smo sjedili za nedjeljnim ručkom. Tata je kimnuo glavom, a svekrva Milena je dodala: “Ma, ja ću preseliti kod vas kad dođe unuče!” Tada sam se smijala, osjećajući sigurnost i toplinu oko srca. Nisam ni slutila koliko će te riječi kasnije boljeti.

Godinama smo Dino i ja ulagali u karijere. On je radio u IT firmi u Sarajevu, ja sam bila učiteljica u Zagrebu. Putovali smo, gradili život na dvije adrese, sanjali o stanu na Trešnjevci i vikendici na Plitvicama. Kad sam napunila trideset i dvije, odlučili smo – vrijeme je. Svi su bili oduševljeni. “Napokon!” vikala je Milena preko telefona. “Bit ćeš najbolja mama!” šaputala mi je mama dok smo šetale Maksimirom.

Porod je bio težak. Lara je rođena mjesec dana ranije, sitna i krhka. Dino je bio uz mene, ali čim smo stigli kući, shvatili smo da nemamo pojma što radimo. Prva noć – Lara plače, Dino panično traži pelene, ja pokušavam dojiti i plačem zajedno s njom. Ujutro zovem mamu: “Možeš li doći? Ne znam kako ću sama.” Ona uzdahne: “Ivana, znaš da imam problema s leđima… A i tvoj otac ima kontrolu kod doktora. Doći ću čim budem mogla.”

Dino zove Milenu: “Mama, možeš li doći barem na par dana?” Ona odgovara: “Sine, pa znaš da mi je sad sezona ajvara! Moram sve završiti prije zime. Ali čim završim, eto mene!”

Prolaze dani. Nitko ne dolazi. Prijateljice šalju poruke podrške, ali svi imaju svoje živote. Dino i ja izmjenjujemo se oko Lare kao vojnici na straži. On spava po tri sata dnevno, ja još manje. Stan nam smrdi na pelene i hladnu kavu. Gledam kroz prozor dok pada kiša i pitam se gdje su svi nestali.

Jedne večeri Dino sjedi za stolom, šuti i gleda u prazno. “Što nam se ovo događa?” pita tiho. “Obećali su nam pomoć… Zašto nas sad svi izbjegavaju?”

Pokušavam ga utješiti: “Možda im je stvarno teško… Možda ne znaju kako nam pomoći.” Ali u meni raste gorčina. Sjećam se kako su moji roditelji pričali da su sami odgajali mene i brata bez ičije pomoći jer su njihovi roditelji bili na selu ili bolesni. Možda je ovo neka čudna karma?

Jednog jutra ipak dolazi mama. Sjedi na rubu kreveta dok Lara spava na mojim prsima. Gleda me umorno: “Ivana, nisi ni ti bila laka beba… Sjećaš se kad si imala kolike? Nisam spavala mjesecima.” Gledam je u nevjerici: “Ali ti si imala moju baku uz sebe!” Ona slegne ramenima: “Baka je bila tu, ali više smetala nego pomagala… Znaš kako to ide.”

Milena dolazi tjedan dana kasnije s teglama ajvara i kolačima. Ljubi Laru u čelo i odmah kreće pričati o susjedi koja ima unuka genijalca: “Znaš li da mali već zna abecedu? A Lara? Još ne drži glavicu? Ma bit će ona dobra…” Dino joj donosi kavu i pita može li ostati par dana da nam pomogne s kuhanjem ili barem da pričuva Laru dok odspavamo sat-dva. Milena se nasmije: “Ma sine, ja sam ti stara žena… Ne mogu više kao prije. Ali evo vam ajvar!”

Noći postaju duže, dani kraći. Dino i ja se svađamo oko gluposti – tko će promijeniti pelenu, tko će skuhati ručak, tko će otići po pelene u Konzum. Jedne večeri pucam: “Zašto nitko ne želi biti dio našeg života kad nam najviše trebaju? Zar smo toliko tražili kad smo molili za pomoć?”

Dino me grli: “Možda su naši roditelji umorni od života… Možda ne znaju kako biti djedovi i bake kakve smo mi zamišljali.”

Počinjemo tražiti pomoć drugdje – angažiramo Jasminu iz susjedstva da pričuva Laru sat vremena dnevno dok ja odspavam ili operem kosu. Plaćamo joj koliko možemo, ali osjećam krivnju jer to nije ono što sam zamišljala.

Na Facebooku gledam slike prijateljica iz Osijeka i Mostara – njihove mame stalno s bebama, kuhaju ručkove, šetaju po parku. Pišem Ani: “Kako si uspjela nagovoriti mamu da ti pomaže?” Ona odgovara: “Nisam je nagovarala – sama je došla!”

Pitam Dinu: “Jesmo li mi nešto pogriješili? Jesmo li previše očekivali?” On šuti.

Prolazi prva godina Larina života. Prvi rođendan slavimo sami – nas troje i Jasmina koja donosi tortu iz slastičarne. Roditelji šalju poklone poštom i poruke na Viberu.

Gledam Laru kako puže po podu i pitam se hoće li ona jednog dana osjećati isto razočaranje kao ja? Hoće li nas kriviti što nismo imali podršku ili će razumjeti koliko smo se trudili?

Možda su naši roditelji dali sve što su mogli – možda nisu znali drugačije. Ali boli me što su nestali baš onda kad su rekli da će biti tu.

Ponekad se pitam – jesmo li mi nova generacija koja previše očekuje ili su oni generacija koja ne zna pokazati ljubav drugačije osim kroz ajvar i kolače?

Što vi mislite – jesmo li sami krivi što smo vjerovali obećanjima ili je vrijeme da prestanemo očekivati podršku od onih koji nisu spremni dati više od onoga što mogu?