“Nemaš pravo zadržati prezime mog sina nakon razvoda!” – Vrisnula je moja svekrva
“Nemaš pravo zadržati prezime mog sina nakon razvoda!” – vrisnula je Ljubica, moja svekrva, dok su joj ruke drhtale iznad stola prekrivenog ostacima ručka. U tom trenutku, činilo mi se da je cijela kuća u Sarajevu utihnula, čak su i golubovi na prozoru prestali gučati. Damir je sjedio pored nje, spuštene glave, zureći u tanjur kao da će mu grašak dati odgovor na sve naše probleme.
“Ljubice, molim vas, ne pravite scenu pred Emirom,” pokušala sam ostati mirna, iako mi je srce tuklo kao ludo. Emir, naš sin, sjedio je na drugom kraju stola, zbunjeno gledajući čas mene, čas baku. Imao je samo osam godina, ali već je previše puta bio svjedok naših obiteljskih drama.
“Scenu? Ti si ta koja pravi scenu! Godinama si mi uzimala sina, a sad hoćeš i njegovo prezime? Sram te bilo!” Ljubica je ustala, a stolica je zaškripala po starom parketu. Damir je i dalje šutio. U tom trenutku sam shvatila – nisam izgubila samo muža, izgubila sam cijelu obitelj.
Moje ime je Ivana Kovačević. Rođena sam u Travniku, odrasla u skromnoj obitelji gdje su se poštovali ljudi, a ne prezimena. Kad sam se udala za Damira, preselila sam se u Sarajevo, misleći da počinjem novi život. Prvih nekoliko godina bile su pune nade i snova, ali ubrzo su počele trzavice. Damir je radio po cijele dane, a ja sam ostajala sama s Emirom i njegovom majkom, koja je od prvog dana davala do znanja da nisam dovoljno dobra za njezinog sina.
Sjećam se jedne večeri kad sam kasnila s posla. Ljubica me dočekala na vratima s prezirom u očima. “Dobra žena ne ostavlja dijete samo s bakom,” rekla je. Nisam imala snage ni odgovoriti. Damir je bio odsutan, uvijek s izgovorom da mora raditi prekovremeno. Počela sam osjećati da sam sama protiv cijelog svijeta.
Kad smo Damir i ja odlučili da se razvedemo, mislila sam da će barem tada prestati pritisci. Ali nisam bila svjesna koliko će biti teško kad se radi o prezimenu. “Ivana, zašto ti je toliko stalo do našeg prezimena?” pitao me Damir jedne večeri dok smo sjedili u tišini našeg stana.
“Zato što sam ga nosila deset godina. Zato što ga nosi naš sin. Zato što sam kroz to prezime prošla sve – i dobro i loše. Ne želim da Emir misli da sam ga napustila. Ako promijenim prezime, kao da brišem dio sebe i njega.”
Damir je samo slegnuo ramenima. “Moja mama to neće nikad prihvatiti.”
“Zar ti?”
Nije odgovorio. U tom trenutku sam znala da sam sama.
Nakon razvoda, Ljubica je počela dolaziti svaki drugi dan, donoseći Emirom poklone i slatkiše, ali meni nije ni pogledala. Jednom prilikom, dok sam spremala suđe, prišla mi je tiho i šapnula: “Znaš li ti koliko je teško biti žena u ovoj kući? Ja sam trpjela svog muža, sad trpim tebe. Ali prezime mog sina nećeš nositi.”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih htjela priznati. Počela sam preispitivati sve – tko sam ja bez tog prezimena? Što znači biti majka u društvu gdje se žena uvijek mora dokazivati? U Bosni i Hrvatskoj, prezime nije samo riječ – to je identitet, pripadnost, sigurnost. Ako ga izgubim, hoću li izgubiti i dio sebe?
Jedne večeri, dok sam Emiru čitala priču za laku noć, upitao me: “Mama, hoćeš li se ti sad zvati drugačije?”
“Neću, ljubavi. Ja sam tvoja mama, uvijek ću biti tvoja mama.”
Ali nisam bila sigurna govorim li to njemu ili sebi.
Počela sam istraživati što zakon kaže o zadržavanju prezimena nakon razvoda. Prijateljica iz Zagreba, Sanja, rekla mi je: “Imaš pravo zadržati prezime ako to želiš. Neka Ljubica priča što hoće.” Ali riječi moje svekrve odzvanjale su mi u glavi svaki put kad bih potpisala neki dokument ili kad bi me netko oslovio s ‘gospođo Kovačević’.
Jednog dana, dok sam vodila Emira u školu, susrela sam staru susjedu, gospođu Zoru. “Ivana, drži se. Znam kako ti je. I ja sam nakon razvoda zadržala prezime zbog djece. Ljudi će uvijek pričati, ali ti znaš što je najbolje za tvoje dijete.”
Te riječi su mi dale snagu. Počela sam ignorirati Ljubicine komentare. Kad bi došla po Emira, dočekala bih je s osmijehom i ljubaznošću. Nije joj bilo pravo, ali više nije imala moć nadamnom.
Jednog dana, Emir je donio crtež iz škole – nacrtao je našu malu obitelj: njega, mene i baku Ljubicu. Svi smo imali isto prezime ispod slike. Pogledala sam ga i srce mi se ispunilo toplinom.
Možda nikad neću biti dovoljno dobra za Ljubicu. Možda ću cijeli život nositi teret tuđih očekivanja i osuda. Ali jedno znam – moje prezime nije samo slovo na papiru. To je priča o borbi, ljubavi i majčinstvu.
Ponekad se pitam: Zašto društvo uvijek traži od žene da se odrekne dijela sebe kad brak završi? Zar nismo već dovoljno izgubile? Što vi mislite – treba li žena zadržati prezime nakon razvoda zbog djeteta ili zbog sebe?