Neočekivano nasljedstvo: Stranac koji je promijenio naše živote
“Ne može biti! Tko je ova žena?” povikala sam, držeći papir u ruci dok su mi ruke drhtale. Svi su pogledi u tišini pogrebnog salona bili uprti u mene, ali ja sam gledala samo u odvjetnika. “Gospodine Perić, molim vas, recite mi da je ovo neka greška. Tko je ta Lejla Hadžić? Nikad nisam čula za nju!”
Odvjetnik je spustio pogled, a moja sestra Ivana me stisnula za rame. “Mia, smiri se…”
Kako da se smirim? Nakon dvadeset godina braka s Damirom, čovjekom kojeg sam voljela još od srednje škole u Osijeku, sada na njegovom sprovodu saznajem da je dio kuće i štednje ostavio nekoj ženi iz Sarajeva. Damir je bio moj svijet: poduzetnik, uvijek nasmijan, pun planova za budućnost. Ja sam bila učiteljica, skromna, zadovoljna malim stvarima. Zajedno smo prošli rat, izgradili dom, odgojili sina Marka. Nikad nisam posumnjala da nešto skriva.
Nakon pogreba, dok su svi odlazili kući, ja sam ostala sjediti na klupi ispred crkve. Ivana je sjela kraj mene. “Mia, možda postoji neko objašnjenje… Možda je to neka rođakinja?”
“Rođakinja? Damir nikad nije spominjao nikakvu Lejlu!” suze su mi tekle niz lice. “Zašto bi joj ostavio pola svega što smo gradili?”
Te noći nisam oka sklopila. Marko je bio zatvoren u svojoj sobi, a ja sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala Damirovu sliku. U glavi su mi odzvanjale riječi odvjetnika: “Gospođa Lejla Hadžić iz Sarajeva ima pravo na polovicu imovine pokojnog Damira Kovača.”
Sljedećih dana nisam mogla funkcionirati. U školi su me kolegice gledale sažaljivo, a roditelji učenika šaptali iza leđa. “Jesi čula? Damir joj ostavio sve nekoj Bosanki!” Čak mi je i susjeda Ruža dobacila: “Mia, znaš li ti što ti je muž radio kad je išao na poslovne sastanke u Sarajevo?”
Nisam mogla više izdržati. Nazvala sam odvjetnika i tražila broj te žene. “Gospođo Kovač, razumijem vašu situaciju, ali možda bi bilo najbolje da razgovarate s Lejlom osobno. Ona dolazi idući tjedan u Osijek potpisati papire.”
Tjedan dana kasnije, sjedila sam u odvjetničkom uredu i čekala. Vrata su se otvorila i ušla je žena mojih godina, tamne kose i blagih očiju. Nije izgledala kao ljubavnica iz sapunica – bila je skromno odjevena, nervozna.
“Vi ste Mia?” upitala je tiho.
“Jesam. Vi ste Lejla Hadžić?”
Kimnula je glavom i sjela nasuprot mene. “Znam da vam je ovo teško… Ali moram vam reći istinu. Damir i ja nismo imali ljubavnu vezu. On mi je pomogao kad mi je muž poginuo u ratu. Bio mi je kao brat. Pomogao mi je da završim fakultet, zaposlim se… Nikad nije tražio ništa zauzvrat. Ostavio mi je ovo jer zna da imam bolesnu kćerku i da jedva preživljavamo.”
Nisam joj vjerovala. “Zašto mi to nikad nije rekao? Zašto nije bio iskren sa mnom?”
Lejla je spustila pogled. “Rekao mi je da vas ne želi opterećivati svojim prošlim životom i tuđim problemima. Rekao je da ste vi njegova snaga i da vas želi zaštititi od svega ružnog što je prošao prije nego vas je upoznao.”
Osjetila sam kako mi se srce steže od tuge i bijesa. “A ja sam mislila da znam sve o njemu… Da smo dijelili sve tajne! Kako ću sada živjeti s tim?”
Lejla mi je pružila ruku preko stola. “Znam da vam nije lako. Ali Damir vas je volio više od svega. Nikad nije prestao pričati o vama i Marku. Ja vam ne želim uzeti ništa – samo želim mir za svoju kćerku. Ako želite, možemo sve podijeliti kako vi želite…”
Te riječi su me pogodile dublje nego išta drugo. Prvi put sam vidjela ženu koja nije neprijatelj, već netko tko nosi svoju bol i zahvalnost prema mom mužu.
Dani su prolazili u magli. Marko nije htio razgovarati ni sa mnom ni s Lejlom kad sam mu ispričala istinu. “Tata nas je izdao! Kako si mogao vjerovati čovjeku koji nam nije rekao ništa o svom životu prije nas?” vikao je.
“Marko, tata te volio najviše na svijetu! Pomagao je drugima jer je znao što znači izgubiti sve!” pokušavala sam ga smiriti.
Ali ni sama nisam bila sigurna vjerujem li više u išta.
Jedne večeri Lejla me nazvala: “Mia, kćerka mi mora na operaciju srca u Zagreb. Nemam kome se obratiti osim vama… Znam da nemate razloga pomoći mi nakon svega…”
Sjedila sam dugo s telefonom u ruci prije nego što sam odgovorila: “Lejla, Damir bi želio da pomognem ako mogu. Dođite kod nas dok ste u Zagrebu – bit ćemo vam podrška koliko možemo.”
Tako smo Lejla i njena kćerka Ajla došle kod mene i Marka. Prvi dani bili su puni nelagode – Marko nije htio ni jesti za istim stolom s njima. Ali Ajla ga je gledala velikim očima i jednom mu tiho rekla: “Znaš li da tvoj tata meni slao knjige iz Osijeka kad sam bila mala? Naučila sam čitati zahvaljujući njemu…”
Marko ju je pogledao prvi put bez ljutnje.
Tijekom tih tjedana zajedno, polako smo počeli otvarati srca jedni drugima. Lejla mi je pričala o svom životu u Sarajevu, o ratu, o gubicima koje nikad nije preboljela. Ja sam joj pričala o Damiru kakvog sam ga ja poznavala – o njegovim šalama, planovima za budućnost koje sada više nema tko ostvariti.
Ajlina operacija prošla je dobro, a Marko joj je donio plišanog medvjedića iz djetinjstva.
Kad su odlazile natrag za Sarajevo, Lejla me zagrlila: “Hvala ti što si imala snage oprostiti i pomoći nam kad si sama bila slomljena… Damir bi bio ponosan na tebe.”
Ostala sam stajati na peronu dok su vlakovi prolazili kraj mene i pitala se: Jesam li ikada stvarno poznavala čovjeka kojeg sam voljela? Ili svi nosimo svoje tajne koje nas oblikuju više nego što mislimo?
Možemo li ikada potpuno oprostiti onima koji su nas povrijedili – ili samo učimo živjeti s njihovim sjenama?