Neprospavana noć i miris sarme: Ispovijest jedne žene

— Mama, jesi li gotova? — začuo se tihi glas mog sina Filipa iz dnevne sobe. Sat je pokazivao 2:17 ujutro, a ja sam već treći put provjeravala je li sarma dovoljno kisela. U zraku se miješao miris dima iz stare peći i kiselog kupusa, a meni su ruke drhtale dok sam rezala zadnji komad mesa.

— Samo još malo, Filipe. Idi spavaj, sutra ti je škola — odgovorila sam, pokušavajući zvučati smireno. Ali Filip je znao. Znao je da ne mogu spavati kad me misli guše. Znao je da kuham kad ne mogu plakati.

U toj tišini, dok su zidovi naše male zagrebačke garsonijere upijali svaki moj uzdah, sjećanja su navirala kao bujica. Sjetila sam se one noći prije šest godina, kad je Ivan, moj tadašnji muž, došao kući kasno, mirišući na parfem koji nije bio moj. Sjetila sam se njegovih laži, pogleda u pod i riječi koje su me rezale dublje od noža kojim sada sjeckam luk.

— Nije to ništa, Marija. Posao, znaš kako je — govorio bi, a ja bih šutjela. Nisam htjela vjerovati. Nisam htjela priznati da je sve ono što smo gradili — naši planovi za vikendicu na Plitvicama, Filipovo krštenje, naši zajednički Božići — bilo samo privid.

Te noći kad sam ga konačno pitala: — Ivan, imaš li drugu? — on je šutio. Ta tišina bila je glasnija od bilo kakvog priznanja. Znala sam odgovor. Ipak, ostala sam još godinu dana. Zbog Filipa, zbog straha od samoće, zbog srama pred susjedima.

— Marija, nisi ti kriva — govorila mi je sestra Ana dok smo pile kavu u njenoj kuhinji na Trešnjevci. — On je uvijek bio slab na tuđe poglede. Ti si dala sve od sebe.

Ali nisam vjerovala ni njoj ni sebi. Svaki put kad bih pogledala Filipa kako spava, pitala sam se jesam li mu uništila djetinjstvo time što sam ga ostavila bez oca. Jesam li mogla biti bolja? Jesam li trebala više trpjeti?

Sarma je lagano krčkala na štednjaku, a ja sam sjedila za stolom i gledala kroz prozor u praznu ulicu. Sjetila sam se kako je Ivan znao reći: — Ti si preosjetljiva, Marija. Sve uzimaš k srcu. — Možda je bio u pravu. Možda sam previše očekivala od života.

Jednom sam ga zatekla kako piše poruke nekoj Jasmini iz Osijeka. — To je samo kolegica s posla — rekao je, ali ja sam znala bolje. Te noći nisam spavala. Gledala sam Filipa kako diše u snu i obećala sebi da ću ga zaštititi od svega lošeg na ovom svijetu. Ali kako da ga zaštitim kad ni sebe ne mogu?

Nakon razvoda, život se pretvorio u rutinu preživljavanja. Radila sam dva posla — čistačica u školi ujutro, konobarica u malom kafiću navečer. Mama mi je pomagala s Filipom kad god je mogla, ali često sam osjećala da sam sama protiv cijelog svijeta.

Jedne večeri, dok sam brisala stolove u kafiću na Kvatriću, prišao mi je Stjepan, stari prijatelj iz srednje škole.

— Marija, dugo te nisam vidio. Kako si?

— Dobro sam — slagala sam automatski.

— Čuo sam za Ivana… Žao mi je.

Samo sam slegnula ramenima. Nije mi bilo do razgovora o prošlosti. Ali Stjepan nije odustajao.

— Ako ti ikad zatreba pomoć… ili samo razgovor… znaš gdje me možeš naći.

Te riječi su me pogodile više nego što bi smjele. Jer istina je bila da mi treba pomoć. Trebao mi je netko tko će reći da nisam pogriješila što sam otišla. Da nisam loša majka jer ponekad poželim pobjeći od svega.

Filip je te godine počeo šutjeti više nego prije. Povukao se u sebe, ocjene su mu pale, a ja nisam znala kako mu pomoći.

— Mama, zašto tata ne dolazi više? — pitao me jedne večeri dok smo jeli juhu iz vrećice jer nisam imala snage kuhati.

— Tata ima puno posla — slagala sam opet.

Ali Filip nije bio glup. Vidjela sam to u njegovim očima.

Prošle zime Ivan se pojavio na vratima s poklonom za Filipa i novom djevojkom pod ruku. Bila je mlađa od mene deset godina i nosila skupu torbu kakvu si ja nikad neću moći priuštiti.

— Marija, možemo li razgovarati?

Samo sam klimnula glavom i pustila ih unutra. Filip se stisnuo uz mene kao da traži zaštitu.

Ivan je pričao o tome kako želi biti više uključen u Filipov život, ali svaki njegov pokušaj završio bi na obećanjima koja nikad nije ispunio.

Te noći Filip je plakao dok nije zaspao. Ja nisam plakala. Nisam imala više suza.

Sada, dok gledam kako se sarma krčka i slušam tiho disanje svog sina iz druge sobe, pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala ostati zbog njega? Jesam li trebala više boriti za naš brak? Ili sam možda prvi put u životu napravila nešto ispravno?

Znam da nisam savršena majka ni žena. Znam da griješim svaki dan. Ali znam i to da volim svog sina više od svega na svijetu i da ću uvijek biti tu za njega — makar to značilo još mnogo neprospavanih noći i još mnogo lonaca sarme.

Ponekad se pitam: koliko nas žena svake noći sjedi same u kuhinji i preispituje svoje odluke? Jesmo li stvarno krive ili samo previše očekujemo od sebe?