Neželjena kći – priča koju nitko nije htio čuti

“Zašto nisi mogla biti kao tvoj brat?” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam stajala pored sudopera s rukama punim sapunice. Pogledala me preko naočala, onim pogledom koji je uvijek govorio više od riječi. “Da si barem muško, sve bi bilo lakše.”

Tog trenutka, kao i bezbroj puta prije, osjetila sam kako mi srce tone. Zovem se Ivana, imam dvadeset i četiri godine, i cijeli život sam bila neželjena kći u kući gdje su sinovi bili blagoslov, a kćeri teret. Moj brat Dario bio je majčin ponos i očev nasljednik. Ja sam bila sjena, ona koja pomaže, šuti i ne smeta.

Otac, Stjepan, rijetko je govorio. Kad bi došao s posla, samo bi sjeo za stol, upalio televizor i čekao da mu majka donese večeru. Meni bi tek povremeno dobacio: “Jesi li završila fakultet? Kad ćeš naći posao?” Nikad nije pitao kako sam. Nikad nije rekao da je ponosan na mene.

Sjećam se jedne zime kad sam imala deset godina. Dario je dobio novu biciklu za Božić, a ja sam dobila vunene čarape i knjigu koju sam već pročitala iz školske knjižnice. Sjedila sam na podu dnevne sobe i gledala kako Dario vozi biciklu po hodniku, a majka ga gleda s osmijehom. “Vidi ga, pravi dečko!” rekla je. Ja sam šutjela.

Godinama sam pokušavala biti dovoljno dobra. Učila sam najbolje u razredu, osvajala nagrade na natjecanjima iz matematike i jezika, ali majka bi samo slegnula ramenima: “To ti ništa ne vrijedi kad se udaš. Žena je žena.” Otac bi samo kimnuo glavom.

Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, mislila sam da će biti ponosni. Umjesto toga, majka je rekla: “A tko će mi pomagati u kući? Dario ne zna ni jaje ispeći!” Otac je šutio. Otišla sam u Zagreb s koferom punim knjiga i srcem punim tuge.

U studentskom domu prvi put sam osjetila što znači biti slobodna. Moja cimerica Lejla iz Sarajeva znala je slušati. Jedne večeri, dok smo pile čaj uz prozor, pitala me: “Zašto si uvijek tako tužna?” Nisam znala odgovoriti. Samo sam slegnula ramenima.

Vikendom bih se vraćala kući u Karlovac. Majka bi me dočekala s popisom obaveza: “Očisti prozore, operi veš, idi u trgovinu.” Dario bi sjedio za računalom i igrao igrice. Otac bi gledao televiziju. Nitko me nije pitao kako mi je na fakultetu.

Jednog dana, kad sam diplomirala s pohvalom, pozvala sam ih na promociju. Majka je rekla: “Nemam vremena za te gluposti.” Otac je rekao: “Što će ti ta diploma? Udaj se pa ćeš vidjeti što je život.” Plakala sam cijelu noć.

Nakon diplome dobila sam posao u jednoj IT firmi u Zagrebu. Bila sam presretna – napokon ću biti neovisna! Kad sam to javila roditeljima, majka je samo rekla: “A kad ćeš se udati?” Otac je šutio.

Prolazile su godine. Dario se oženio, dobio sina. Majka je svaki vikend išla kod njega pomagati snahi oko djeteta. Meni bi povremeno poslala poruku: “Jesi li sama? Kad ćeš nam dovesti nekoga?” Nisam imala snage objašnjavati da mi treba vremena za sebe.

Jednog proljeća vratila sam se kući jer je otac završio u bolnici zbog srčanog udara. Majka me dočekala na vratima: “Gdje si dosad? Zar ti nije stalo do obitelji?” Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Majko, uvijek sam bila tu kad ste me trebali! Ali nikad niste bili tu za mene!” prvi put sam joj to rekla naglas.

Pogledala me kao da me prvi put vidi. “Ti si uvijek bila tvrdoglava… Da si barem muško, sve bi bilo drugačije.”

Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam na krevetu iz djetinjstva i gledala kroz prozor u mrak dvorišta. Sjetila sam se svih onih godina kad sam pokušavala zaslužiti njihovu ljubav – dobrim ocjenama, poslušnošću, šutnjom. I shvatila da nikad neću biti dovoljno dobra za njih.

Ujutro sam spakirala stvari i otišla bez pozdrava. U Zagrebu me dočekala Lejla s osmijehom i zagrljajem. “Vrijeme je da živiš za sebe,” rekla mi je.

Danas imam svoj stan, posao koji volim i prijatelje koji me prihvaćaju onakvom kakva jesam. Roditelje viđam rijetko – još uvijek očekuju da budem netko tko nisam. Ali više ne osjećam krivnju.

Ponekad se pitam: Koliko nas na Balkanu živi tuđe živote zbog očekivanja obitelji? Koliko nas nikad ne postane ono što želi biti – samo zato što smo rođeni kao kćeri, a ne sinovi?