Nisam samo čistačica! Kako sam vratila svoje dostojanstvo i ljubav prema sebi

“Opet nisi obrisala prašinu s police!” Dario je bacio pogled preko novina, a ja sam stajala u kuhinji s rukama uronjenim u pjenu. Glas mu je bio hladan, kao da govori o pokvarenoj slavini, a ne o meni. Pogledala sam ga, ali on je već bio uronjen u sportske rezultate. U tom trenutku, kroz prozor sam vidjela susjedu Jasminu kako izlazi iz auta, nasmijana, s torbom iz knjižare. Pomislila sam: kad sam ja zadnji put kupila knjigu? Kad sam zadnji put bila nasmijana?

Moje ime je Ivana. Imam 39 godina, dvoje djece i osjećaj da sam nestala iz vlastitog života. Svakog jutra ustajem prije svih, pripremam doručak, pakiram užine, perem veš, usisavam, a navečer padam u krevet iscrpljena. Dario radi u banci i često kasni kući. Kad dođe, očekuje topli obrok i mir. Djeca su navikla da im sve radim – od zadaće do traženja izgubljenih čarapa. Nekad sam mislila da je to ljubav. Danas znam da je to navika.

“Mama, gdje su mi tenisice?” viknula je Lana iz hodnika. “U ormaru, desno!” odgovorila sam automatski, brišući ruke o pregaču. “Ivana, možeš li mi donijeti još vode?” Dario je podigao čašu bez da me pogleda. Osjetila sam kako mi nešto u prsima puca. Nisam više znala tko sam – majka, supruga ili samo čistačica?

Jedne večeri, dok su svi spavali, sjela sam za stol s bilježnicom. Počela sam pisati: Što želim? Što me veseli? Sjetila sam se kako sam nekad voljela crtati. Kako sam sanjala da ću otvoriti malu radionicu za djecu. Ali život je došao – krediti, pelene, računi. Snovi su nestali pod slojem prašine koju svakodnevno brišem.

Sljedećeg dana, dok sam kupovala kruh u pekari kod Amire, ona me upitala: “Ivana, jesi dobro? Izgledaš umorno.” Pogledala sam je i prvi put priznala: “Ne znam više tko sam. Svi me trebaju, ali nitko me ne vidi.” Amira me zagrlila: “Znaš šta? Vrijeme je da misliš malo na sebe. Nisi ti samo čistačica!”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Kad je Dario navečer opet prigovorio zbog večere – “Zar opet juha od povrća?” – nisam šutjela. “Dario, znaš li ti što ja radim cijeli dan? Jesi li ikad pitao kako sam? Jesi li ikad rekao hvala?” Pogledao me zbunjeno, kao da prvi put vidi osobu ispred sebe.

Narednih dana počela sam mijenjati male stvari. Umjesto da odmah skačem na svaki zahtjev, rekla bih: “Sad ne mogu.” Prijavila sam se na tečaj crtanja u kulturnom centru. Djeca su bila zbunjena: “Mama, gdje ideš?” “Na nešto što mene veseli,” odgovorila sam i prvi put osjetila ponos.

Dario je bio nervozan zbog promjena. “Šta ti sad to treba? Zar nije dovoljno što imaš obitelj?” Pogledala sam ga ravno u oči: “Imam obitelj, ali trebam imati i sebe. Ako mene nema, nema ni ove obitelji kakvu poznaješ.” Počeli smo se svađati češće nego prije. Djeca su šutjela za stolom. Osjećala sam krivnju – ali i olakšanje.

Jedne večeri Lana je došla k meni dok sam crtala u dnevnoj sobi. Sjela je tiho i gledala moje ruke kako klize po papiru. “Mama, mogu li i ja probati?” Srce mi je zaigralo. Dala sam joj olovku i gledala kako crta sunce s osmijehom.

S vremenom su se stvari počele mijenjati. Dario je shvatio da više ne može očekivati da budem nevidljiva. Počeo je pomagati oko kuće – nespretno, ali trud je bio tu. Djeca su naučila spremati svoje stvari i pitati me kako sam provela dan.

Najteže mi je bilo oprostiti sebi što sam toliko dugo šutjela. Ali danas znam – nisam samo čistačica. Ja sam Ivana. Žena koja ima pravo na svoje snove i poštovanje.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi ovako – tiho, nevidljivo? Koliko nas se boji reći: Dosta! Zar nije vrijeme da svaka žena postane glavna junakinja svoje priče?