„Nisi lepa, Milice” – Rečenica koja mi je promijenila život

„Nisi lepa, Milice.”

Te riječi još uvijek odzvanjaju u mojoj glavi, iako je prošlo više od dvadeset godina otkako ih je moja majka izgovorila. Sjedila sam na rubu kreveta u našoj maloj sobi u Novom Zagrebu, držeći u rukama crtež princeze koju sam nacrtala za školu. Bila sam dijete, možda devet godina, s velikim očima punim nade da će me mama pohvaliti. Umjesto toga, pogledala me preko naočala i rekla to – rečenicu koja mi je obilježila život.

„Milice, ne možeš crtati sebe kao princezu. Nisi ti za to. Nisi lepa, znaš?”

Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam tada znala objasniti tu bol, ali sam je zapamtila. I svaki put kad bih pogledala svoj odraz u ogledalu, čula bih njen glas. U školi su me djeca zadirkivala zbog mojih klempavih ušiju i tanke kose. „Dumbo! Metla!” vikali su za mnom dok sam žurila kući, nadajući se da će mama jednom reći nešto lijepo o meni.

Ali kod kuće nije bilo utjehe. Moj otac, Dragan, bio je tih čovjek koji je radio dva posla i rijetko bio prisutan. Moja starija sestra Ivana bila je mamina mezimica – visoka, tamnokosa, uvijek s peticama i pohvalama. Mama bi često govorila: „Ivana je prava ljepotica, prava dama.” Ja sam bila „ona druga”, ona koja nije dovoljno lijepa ni pametna.

Jednog dana, kad sam imala četrnaest godina, došla sam kući uplakana jer me dečko iz razreda povukao za kosu i rekao da izgledam kao miš. Mama je samo slegnula ramenima: „Pa što očekuješ? Moraš se više truditi oko sebe.”

Tada sam prvi put počela mrziti svoje tijelo. Počela sam izbjegavati ogledala, nositi široke džempere i spuštati glavu dok hodam ulicom. U školi sam se povukla u sebe, a ocjene su mi počele padati. Ivana je pokušavala razgovarati sa mnom, ali nisam joj vjerovala – ona je imala sve što ja nisam.

Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom i večerale grah, tata je tiho upitao: „Milice, što te muči?”

Mama ga je prekinula: „Ma pusti dijete, samo je osjetljiva.”

Pogledala sam tatu u oči i prvi put osjetila da me netko vidi. Ali on je samo uzdahnuo i nastavio jesti.

Godine su prolazile. Upisala sam srednju školu u centru Zagreba i pokušavala se uklopiti među djevojke koje su nosile skupe torbice i šminku. Jednom sam skupila hrabrosti i pitala mamu mogu li dobiti novac za maskaru.

„Zašto bi ti to? To ti neće pomoći”, odgovorila je hladno.

Počela sam raditi vikendom u pekari kod tete Mire iz Bosne. Ona mi je jednom rekla: „Milice, imaš najljepši osmijeh kad se nasmiješ iskreno.” Nisam joj vjerovala, ali te riječi su mi grijale srce dok sam prodavala kifle i kroasane.

Na maturi sam nosila haljinu koju sam sama sašila iz stare mamine suknje. Svi su gledali Ivanu kako pleše s dečkom iz četvrtog razreda, a ja sam sjedila sa strane i osjećala se nevidljivo. Kad smo došli kući, mama je rekla: „Ivana je blistala večeras. Milice, ti si mogla malo više poraditi na frizuri.”

Nakon mature otišla sam studirati u Sarajevo, daleko od kuće. Tamo sam upoznala Amru iz Tuzle i Lejlu iz Mostara – djevojke koje su me prihvatile onakvu kakva jesam. Prvi put u životu osjećala sam da pripadam negdje. Amra mi je rekla: „Znaš li da imaš predivne oči? Kao more pred oluju.” Počela sam polako vjerovati da možda nisam tako ružna kako su mi govorili.

Ali svaki put kad bih došla kući za praznike, sve bi se vratilo na staro. Mama bi komentirala moju težinu („Jesi li se udebljala?”), kosu („Zašto ne ideš kod frizera kao Ivana?”), pa čak i moj izbor studija („Što će ti psihologija? To nije za tebe.”).

Jednog Božića, dok smo kitili bor, Ivana je rekla: „Mama, znaš da Milica ima odlične ocjene na faksu?”

Mama je samo odmahnula rukom: „To ništa ne znači ako se ne udaš na vrijeme.”

Tada sam pukla.

„Mama, znaš li koliko me boli kad stalno govoriš da nisam lijepa? Znaš li koliko puta sam poželjela nestati zbog tvojih riječi?”

U sobi je zavladala tišina. Tata je ustao i otišao na balkon zapaliti cigaretu. Ivana me zagrlila. Mama me gledala kao da prvi put vidi tko sam.

„Nisam znala da te to toliko boli”, rekla je tiho.

Ali bilo je kasno. Rane su bile preduboke.

Danas imam trideset godina i radim kao psihologinja u osnovnoj školi u Sarajevu. Svaki dan gledam djecu koja nose svoje male tuge i nesigurnosti. Trudim se biti ona osoba koja će im reći nešto lijepo, nešto što će im pomoći da zavole sebe.

Ponekad se pogledam u ogledalo i pokušam vidjeti ono što su Amra i Lejla vidjele u meni. Nije lako. Glas moje majke još uvijek šapuće negdje duboko: „Nisi lepa, Milice.” Ali sada znam – vrijedim više od tuđih riječi.

Pitam se: Koliko nas još hoda svijetom noseći teret rečenica iz djetinjstva? Možemo li ikada potpuno zacijeliti ili ćemo zauvijek ostati djeca koja čekaju pohvalu od svojih roditelja?