„Nisi prava majka ako nisi kod kuće!“ – Moja borba između obitelji i vlastitih snova

„Ivana, gdje si opet pošla? Djeca su gladna, a ti stalno negdje letiš!“, vikao je Ante iz kuhinje dok sam navlačila kaput. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam ga, oči su mu bile pune zamjeranja, a u rukama je držao tanjur s ostacima jučerašnje juhe. „Samo idem na sastanak u knjižnicu, neću dugo. Sve sam pripremila, ručak je na štednjaku, a Marija pazi na Luku.“

„Nisi prava majka ako nisi kod kuće!“, odbrusio je, a te riječi su me zaboljele više nego što bih ikada priznala. Zatvorila sam vrata za sobom, ali njegov glas i dalje mi je odzvanjao u glavi. Hodala sam brzo kroz uske ulice našeg malog grada, pokušavajući ne zaplakati pred susjedima. Uvijek sam bila „ona Ivana što stalno nešto izmišlja“, a sada sam i „majka koja bježi od kuće“.

U knjižnici me čekala Sanja, moja najbolja prijateljica još iz srednje škole. „Opet problemi?“ pitala je tiho, dok smo sjedale za stol prepun knjiga i papira. „Ne razumije me, Sanja. Sve što želim je završiti tečaj kreativnog pisanja i možda, jednog dana, napisati knjigu. Zar je to grijeh?“

Sanja je uzdahnula. „Na Balkanu? Znaš i sama kako je. Ako nisi stalno uz djecu i muža, odmah si loša žena. Ali Ivana, imaš pravo na svoje snove.“

Te večeri, dok sam prala suđe, Ante je sjedio za stolom i gledao televiziju. Djeca su se igrala u sobi. „Ivana, znaš da ja radim cijeli dan. Očekujem da barem ti budeš tu za njih. Što ti fali? Imaš sve – kuću, djecu, muža koji ne pije i ne tuče. Što još hoćeš?“

Osjetila sam kako mi suze naviru. „Hoću osjećati da vrijedim i kao osoba, ne samo kao majka i supruga. Hoću nešto svoje.“

„Svoje? Pa imaš nas!“, odbrusio je i izašao iz kuhinje, zalupivši vratima.

Tih dana sam često razmišljala o svojoj mami. I ona je cijeli život provela u kuhinji, s pregačom oko struka i osmijehom koji je skrivao umor. Nikad nije imala vremena za sebe. „Žena mora biti stub kuće“, govorila bi mi. Ali ja sam osjećala da u meni gori nešto drugo, nešto što ne mogu ugasiti.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam za stari laptop i počela pisati. Prsti su mi drhtali, ali riječi su tekle same od sebe. Pisala sam o ženi koja se bori za svoje mjesto pod suncem, o majci koja ne želi birati između obitelji i snova. Pisala sam o sebi.

Narednih tjedana, svaki slobodan trenutak koristila sam za pisanje. Ante je bio sve hladniji. „Što to stalno tipkaš?“, pitao bi s podsmijehom. „Pišem priču“, odgovorila bih tiho. „A tko će to čitati?“, smijao se. „Imaš važnijeg posla.“

Jednog dana, dok sam vodila Luku u vrtić, susrela sam susjedu Nadu. „Ivana, čujem da si opet nešto počela. Ante nije zadovoljan, znaš…“, šaptala je. Osjetila sam sram, ali i prkos. „Nado, možda je vrijeme da žene počnu biti zadovoljne same sobom, a ne samo muževi.“

Priča koju sam pisala rasla je iz dana u dan. Sanja me nagovorila da je pošaljem na natječaj za kratku priču koji je organizirao jedan portal iz Zagreba. Nisam očekivala ništa, ali kad sam dobila mail da sam ušla u finale, srce mi je preskočilo. „Ivana, ovo je tvoja prilika!“, vikala je Sanja kroz telefon.

Kad sam to rekla Anti, samo je odmahnuo rukom. „Gluposti. To ti neće platiti račune.“

Ali meni je značilo sve. Po prvi put nakon godina, osjećala sam se živo. Djeca su bila ponosna. Marija je rekla: „Mama, hoću i ja biti spisateljica kad narastem!“ Luka me zagrlio i šapnuo: „Ti si najbolja mama na svijetu.“

No, obiteljske večere postale su sve napetije. Ante je šutio, a ja sam osjećala da se zid između nas povećava. Jedne večeri, nakon što su djeca otišla spavati, sjela sam nasuprot njega. „Ante, ne mogu više ovako. Ili ćeš me podržati, ili ću morati pronaći svoj put sama.“

Gledao me dugo, šutke. „Ti bi stvarno ostavila sve zbog nekakvih priča?“

„Ne bih ostavila djecu, ali neću ostaviti sebe. Dosta mi je života u kojem se stalno žrtvujem.“

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o sestri koja je odustala od fakulteta zbog muža, o prijateljici koja nikad nije putovala jer „nije red“, o mami koja nikad nije imala svoj san. I odlučila sam – neću biti još jedna u nizu.

Kad je moja priča osvojila drugo mjesto, cijeli grad je pričao o meni. Neki su me hvalili, drugi ogovarali. Ante je bio povrijeđen, ali s vremenom je počeo shvaćati da nisam manje majka zato što imam svoje snove. Djeca su bila sretna, a ja sam napokon osjećala mir.

Danas pišem još više. Držim radionice za žene u našem gradu, pomažem im da pronađu svoj glas. Ante i ja smo još uvijek zajedno, ali naš odnos se promijenio. Naučili smo razgovarati, slušati jedno drugo. Nije bilo lako, ali vrijedilo je.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote, bojeći se svojih snova? Zar je grijeh željeti biti više od onoga što drugi očekuju od nas?