Odlazak bez povratka: Priča o majčinstvu, boli i oprostu
“Ne mogu više, mama! Ne mogu!” vrištala sam u slušalicu, dok su mi suze klizile niz lice, a bolnički zidovi oko mene postajali sve uži, sve hladniji. S druge strane, čula sam samo tišinu. Moja majka, Jasna, nije znala što reći. Nije ni mogla. U tom trenutku, dok sam držala svog novorođenog sina u naručju, osjećala sam se kao da me cijeli svijet gleda i sudi.
Moje ime je Ivana. Imam 27 godina i dolazim iz malog mjesta kraj Tuzle. Odrasla sam u obitelji gdje se o osjećajima nije govorilo. Moj otac, Dragan, bio je strog čovjek, uvijek s cigaretom u ruci i pogledom koji je znao biti hladniji od prosinačkog jutra. Majka je bila tiha, uvijek u sjeni njegove volje. Nikada nisam naučila kako tražiti pomoć ili kako reći da mi je teško.
Kad sam upoznala Amira na fakultetu u Zagrebu, mislila sam da sam napokon pronašla nekoga tko će me razumjeti. Bio je nježan, pažljiv, drugačiji od svih muškaraca koje sam do tada poznavala. Ali život je imao druge planove. Kad sam mu rekla da sam trudna, pogledao me kao da sam mu upravo rekla najgoru moguću vijest.
“Ivana, nisi ozbiljna? Pa tek smo počeli živjeti! Kako ćemo to izdržati?”
Njegove riječi su mi odzvanjale u glavi mjesecima. Otišao je nekoliko dana kasnije, ostavivši me samu u stanu koji smo zajedno iznajmljivali. Nisam imala kome reći što se događa. Vratila sam se kući roditeljima, ali ni tamo nisam našla utjehu.
“Što si očekivala? Da će te oženiti? Da ćeš imati bajku? Život nije film, Ivana,” rekao je otac dok je gasio cigaretu u pepeljari.
Majka me samo gledala tužnim očima, ali nije ništa rekla. U tom trenutku sam shvatila da sam sama. Sram me proždirao iznutra. U selu su počele kružiti priče – tko je otac, zašto se vratila, zašto šuti? Nisam izlazila iz kuće tjednima.
Trudnoća je prolazila sporo i bolno. Svaki dan bio je borba s vlastitim mislima. Pitala sam se hoću li biti dobra majka kad ni sama sebi nisam znala pomoći. Noćima nisam spavala, a danju sam gledala kroz prozor i zamišljala neki drugi život – onaj u kojem nisam sama.
Porod je bio težak. U bolnici u Tuzli ležala sam sama, bez ikoga da me drži za ruku. Kad su mi stavili sina na prsa, osjetila sam nešto što nikad prije nisam – ljubav pomiješanu sa strahom toliko snažnim da mi je oduzimao dah.
“Hoćete li ga dojiti?” pitala me sestra Azra.
Nisam znala što reći. Ruke su mi drhtale dok sam gledala to malo biće koje je tražilo toplinu i sigurnost. U meni je vrištalo: “Nisam spremna! Ne mogu!” Ali izgovorila sam samo: “Ne znam…”
Te noći nisam spavala ni sekunde. Gledala sam sina kako diše i pitala se hoću li ga moći voljeti onako kako zaslužuje. Hoću li mu moći dati ono što meni nitko nije dao? Ili ću ga povrijediti svojom nesigurnošću i strahom?
Ujutro sam nazvala mamu. “Ne mogu više, mama! Ne mogu!”
Nakon što je prekinula vezu bez riječi, znala sam da nemam izbora. U meni se lomilo sve što sam ikad bila – kćerka, žena, sada i majka. Otišla sam do sestre Azre i rekla: “Ne mogu ga ponijeti kući. Molim vas… nađite mu obitelj koja će ga voljeti više nego što ja mogu.”
Azra me gledala dugo, a onda tiho rekla: “Znaš li što to znači?”
“Znam,” šapnula sam kroz suze.
Potpisala sam papire drhtećom rukom. Osjećala sam se kao da umirem iznutra. Nitko mi nije rekao koliko boli ostaviti svoje dijete – ni jedna knjiga, ni jedan film ne može opisati taj osjećaj praznine koji te proguta cijelu.
Vratila sam se kući s torbom lakšom za jedno dijete i srcem težim nego ikad prije. Otac me nije ni pogledao kad sam ušla u kuću. Majka mi je donijela čaj i tiho sjela kraj mene.
“Zašto nisi pokušala?” pitala me nakon nekoliko dana šutnje.
“Bojala sam se da ću ga povrijediti više ako ostane sa mnom,” odgovorila sam kroz suze.
Prošle su godine otkako sam donijela tu odluku. Svaki dan mislim na njega – gdje je, kako izgleda, ima li nekoga tko ga voli onako kako ja nisam mogla? Ponekad sanjam da dolazi k meni i pita: “Zašto si otišla, mama?”
Ljudi u selu još uvijek šapuću kad prolazim ulicom. Neki me gledaju s prezirom, drugi sa sažaljenjem. Naučila sam živjeti s tim pogledima, ali nikad neću zaboraviti osjećaj krivnje koji nosim.
Jednom godišnje odlazim pred bolnicu u Tuzli i stojim tamo satima, gledajući prozore na odjelu za novorođenčad. Zamišljam da ga vidim među njima – nasmijanog, sretnog.
Nisam pronašla oprost ni od drugih ni od sebe same. Ali pišem ovu priču jer znam da nisam jedina koja se osjeća ovako izgubljeno i slomljeno pod teretom očekivanja i straha.
Možda ćete me osuditi, možda ćete me razumjeti – ali pitam vas: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav uvijek dovoljna ili ponekad moramo pustiti one koje najviše volimo?