Odlazak iz Doline: Zašto Moj Brat Misli da Sam Ga Izdao
“Zar stvarno misliš da si bolja od nas, Lejla?” Adnanov glas parao je tišinu naše male kuhinje, dok su se kroz prozor probijali prvi zraci proljetnog sunca. Ruke su mu bile stisnute u šake, a pogled tvrd, kao da me pokušava probiti do kosti. Mama je šutjela, gledala u stol, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu.
“Ne mislim da sam bolja, Adnane. Samo… ne mogu više ovako. Ne želim cijeli život provesti u ovom selu, čekajući da se nešto promijeni. Želim pokušati nešto drugo.”
On je odmahnuo glavom, kao da sam izgovorila najgoru moguću uvredu. “Ti si uvijek bila sanjar. A znaš šta sanjari dobiju ovdje? Ništa! Samo razočarenje. Mi smo ovdje, Lejla, i ovdje ćemo i ostati. Neko mora brinuti o mami i o kući.”
Osjetila sam knedlu u grlu. Znam da je bio u pravu na neki način. Naša mama, Senada, ostala je udovica kad sam imala samo šest godina. Otac je poginuo na gradilištu u Njemačkoj, a od tada smo Adnan i ja bili sve što je ona imala. Selo kod Goražda nije nudilo mnogo – nekoliko krava, stara kuća, vrt koji smo svake godine iznova kopali i sadili krompir i luk. Život je bio težak, ali navikla sam na to.
Ali nisam mogla više. Svake noći bih gledala kroz prozor prema brdima i zamišljala svjetla velikog grada. Zagreb mi se činio kao svijet za sebe – mjesto gdje ljudi žive drugačije, gdje imaš priliku biti nešto više od onoga što ti je sudbina namijenila.
“Lejla, dijete…” mama je tiho progovorila. “Ako ti je suđeno da ideš, idi. Samo nemoj zaboraviti odakle si. I nemoj nas zaboraviti.”
Taj razgovor mi se urezao u pamćenje kao rana koja nikad ne zarasta. Spakovala sam nekoliko stvari u stari ruksak, poljubila mamu u čelo i zagrlila Adnana, koji mi nije uzvratio zagrljaj. Otišla sam autobusom u Zagreb s osjećajem krivnje koji me pratio poput sjene.
Prvi mjeseci u Zagrebu bili su pakao. Stanovala sam kod prijateljice iz srednje škole, Mirele, u maloj sobi na Trešnjevci. Radila sam sve što sam mogla – čistila stanove, dijelila letke po tramvajima, čak i radila noćne smjene u pekari kod Glavnog kolodvora. Novac koji bih zaradila slala sam mami i Adnanu, ali to nije bilo dovoljno da umirim grižnju savjesti.
Svaki put kad bih nazvala kući, Adnan bi bio kratak i hladan:
“Jesi li sretna tamo među strancima? Mi ovdje kopamo po blatu dok ti piješ kavu po kafićima.”
Nisam imala snage objasniti mu da ni meni nije lako. Da često plačem navečer jer mi nedostaje miris domaćeg kruha i zvuk kiše po limenom krovu naše kuće. Da se osjećam izgubljeno među ljudima koji žure i ne gledaju jedni druge u oči.
Jedne večeri Mirela me zatekla kako sjedim na podu kupaonice i plačem.
“Lejla, zašto si otišla ako te to toliko boli?”
“Zato što nisam mogla više biti ono što drugi žele od mene. Zato što želim pokušati živjeti za sebe, a ne samo za njih. Ali osjećam se kao izdajica svaki put kad pomislim na mamu i Adnana.”
Mirela me zagrlila i rekla: “Nisi izdajica. Samo si hrabra. Nisi pobjegla od njih – pobjegla si od života koji te gušio.”
Godine su prolazile. Završila sam višu školu za medicinsku sestru i našla posao u bolnici na Rebru. Počela sam polako graditi svoj život – iznajmila mali stančić, upoznala Vedrana, mladića iz Osijeka koji je također došao u Zagreb trbuhom za kruhom.
Ali svaki put kad bih došla kući za praznike, osjećala sam se kao strankinja. Adnan je bio još tvrđi nego prije.
“Ti si sad gospođa iz grada,” znao bi reći s podsmijehom dok bi sjedio za stolom s prljavim rukama od zemlje.
Mama je bila ponosna na mene, ali vidjela sam tugu u njenim očima svaki put kad bih odlazila natrag u Zagreb.
Jednog dana stigao mi je poziv iz sela – mama je završila u bolnici zbog moždanog udara. Sve sam ostavila i sjela na prvi autobus za Goražde. Kad sam stigla, Adnan me dočekao na vratima s pogledom punim bijesa.
“Sad si se sjetila da imaš porodicu? Gdje si bila kad nam je trebala pomoć?”
Nisam imala snage raspravljati se s njim. Sjela sam pored maminog kreveta i držala joj ruku dok je spavala. U tom trenutku shvatila sam koliko sam joj nedostajala – ali i koliko sam sebi nedostajala svih tih godina dok sam pokušavala biti ono što drugi očekuju od mene.
Mama se oporavila, ali odnos između mene i Adnana ostao je zategnut. On mi nikad nije oprostio što sam otišla – smatrao je da sam ga ostavila da nosi teret porodice sama.
Danas živim između dva svijeta – onog kojeg sam napustila i onog kojeg sam stvorila sama za sebe. Ponekad se pitam jesam li napravila pravu stvar ili sam samo sebična kao što Adnan tvrdi.
Ali onda pogledam svoj život, ljude koje volim i ono što sam postigla – i znam da nisam pogriješila što sam pokušala pronaći sreću za sebe.
Možda nikad neću moći spojiti ta dva svijeta potpuno, ali naučila sam živjeti s tom tugom i ponosom istovremeno.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar sin ili kćer ako prvo ne postaneš dobar prema sebi? Da li nas odlazak čini slabima ili hrabrima? Šta vi mislite?