Ostavio si nas, a sada smo stranci: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Zašto si me ostavila samu? Zašto tata nikad ne dolazi?” Ninin glas parao je tišinu stana dok sam skidala kaput, umorna nakon još jedne smjene u bolnici. Pogledala sam je, tu malu djevojčicu s velikim očima, i osjetila kako mi srce puca na hiljadu komadića. “Nisam te ostavila, ljubavi. Tu sam, uvijek sam tu za tebe,” pokušala sam objasniti, ali ona je samo okrenula glavu prema prozoru, gledajući u maglovite sarajevske ulice.

Nina ima devet godina. Rođena je u prosincu, kad je snijeg prekrio Baščaršiju i kad su ljudi žurili kućama noseći vrećice pune poklona. Tog dana, njen otac, Dario, nestao je iz naših života. Rekao je da nije spreman biti otac, da ga guši odgovornost i da ne može više. Ostala sam sama s bebom u naručju i osjećajem izdaje koji me pratio godinama.

Moja mama, Senada, dolazila bi povremeno iz Zenice da mi pomogne, ali nije mogla ostati dugo – imala je svoju bolesnu sestru o kojoj se brinula. Svi su mi govorili: “Ivana, jaka si ti! Proći će to!” Ali noći su bile duge, a suze su mi često natapale jastuk dok sam slušala Ninin miran dah.

Prvih nekoliko godina bila sam na autopilotu. Ustajala bih prije zore, spremala Ninu za vrtić, trčala na posao u bolnicu gdje sam radila kao medicinska sestra. Povratak kući značio je kuhanje, pranje, domaće zadaće i beskrajna pitanja na koja nisam imala odgovore. “Gdje je tata? Zašto ne dolazi? Je li me zaboravio?”

Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom i jele supu od povrća, Nina je tiho upitala: “Mama, hoće li tata ikada doći na moj rođendan?” Osjetila sam knedlu u grlu. “Ne znam, dušo. Možda jednog dana…” Nisam imala snage reći joj istinu – da Dario nije pitao za nju ni jednom u devet godina.

Ponekad bih ga srela na ulici. Uvijek bi žurio, izbjegavao moj pogled. Jednom sam ga zamolila: “Dario, Nina te treba. Samo dođi na sat vremena, ništa više.” Samo je odmahnuo rukom: “Ivana, ne mogu. Ne znam kako biti otac. Pusti me na miru.”

Nina je rasla bez njega. Prvi zub joj je ispao dok sam bila na poslu; susjeda Azra ju je tješila. Prvi dan škole propustila sam jer sam morala ostati prekovremeno zbog hitnog slučaja. Kad sam stigla kući, našla sam crtež – ona i ja držimo se za ruke ispred škole. Na crtežu nije bilo oca.

S vremenom su se problemi gomilali. Računi su stizali jedan za drugim; grijanje zimi bilo je luksuz. Jedne zime ostali smo bez tople vode tri dana. Nina se tresla pod dekom dok sam joj pričala priče o djetinjstvu u Zenici, pokušavajući prikriti vlastiti strah.

Najgore su bile subote kad bi njene prijateljice iz razreda išle s očevima na klizanje ili u kino. Nina bi sjedila kraj prozora i gledala ih kako odlaze. “Mama, zašto ja nemam tatu kao ostali?”

Ponekad bih vikendom išla kod prijateljice Mirele na kafu samo da pobjegnem od vlastitih misli. Mirela bi me tješila: “Znaš li koliko žena prolazi isto? Nisi sama.” Ali osjećaj usamljenosti bio je ogroman.

Jednog dana Nina se vratila iz škole uplakana. “Mama, djeca su rekla da me tata ne voli jer nikad ne dolazi po mene!” Zagrlila sam je najjače što sam mogla. “Nina, ti si najvoljenija djevojčica na svijetu. Nije tvoja krivnja što tata nije tu.”

Ali istina je da sam često krivila sebe. Jesam li trebala više pokušavati? Jesam li trebala biti bolja supruga? Možda bi Dario ostao da nisam bila toliko umorna i nervozna nakon poroda? Te misli su me proganjale svake noći.

Prošle zime Nina se razboljela – visoka temperatura, kašalj koji nije prestajao. Provela sam tri noći budna uz njen krevet, moleći Boga da sve prođe bez komplikacija. Kad se napokon oporavila, pogledala me i rekla: “Mama, ti si moj heroj.” Tada sam prvi put osjetila da možda ipak radim nešto dobro.

Ali prošlog tjedna dogodilo se nešto što me slomilo više nego išta prije. Vratila sam se kući kasno s posla; Nina je sjedila za stolom s knjigama razbacanim oko sebe. Pogledala me hladno: “Ti si uvijek umorna ili nisi tu. Tata nas je ostavio, a sad smo i ti i ja stranci.” Nisam znala što reći. Samo sam sjela kraj nje i počela plakati.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – mladost, prijatelje, snove o putovanjima… Sve zbog nje. I opet nije dovoljno.

Jutros smo doručkovale u tišini. Pogledala sam Ninu i pitala: “Znaš li koliko te volim?” Samo je slegnula ramenima.

Sada sjedim ovdje i pišem ovo pismo sama sebi – možda kao terapiju, možda kao vapaj za razumijevanjem.

Pitam se: Koliko još mogu izdržati? Jesam li ja ta koja griješi ili jednostavno živimo u svijetu gdje su majke uvijek same u svojoj borbi?

Šta vi mislite – može li jedna osoba biti dovoljno dobra za dvoje?