„Ovo nije pansion!” – Kako mi je porodica ukrala mir na jezeru i zašto sam morala naučiti reći „ne”

„Jelena, imaš li još onih domaćih pita? Dolazimo za sat vremena, povedi i djecu!” – glas moje sestre Maje odjekivao je kroz mobitel dok sam gledala u mirnu površinu jezera Jablanica. Bio je to već treći put ovaj tjedan da mi netko iz porodice najavljuje dolazak, a ja sam, kao i uvijek, samo promrmljala: „Naravno, dođite.”

Nikada nisam mislila da će ostvarenje mog sna – kuća uz jezero, daleko od gradske buke Sarajeva – postati izvor tolikog stresa. Kad smo Emir i ja prije dvije godine odlučili napustiti stan u Novom Sarajevu i preseliti se ovdje, svi su nam zavidjeli. „Blago vama! Mir, priroda, svjež zrak!” govorila je moja mama. Ali nitko nije pitao kako izgleda taj mir kad ga stalno narušavaju oni koje najviše voliš.

Prvi mjeseci bili su idilični. Emir je pecao, ja sam sadila cvijeće, a navečer bismo sjedili na terasi, slušali žabe i gledali zvijezde. Onda su počele dolaziti posjete. Prvo vikendom – brat Adnan s djevojkom, pa Maja s mužem i djecom. Onda i usred tjedna: „Ma blizu nam je, samo ćemo svratiti na kafu.”

U početku mi je bilo drago. Volim svoju porodicu. Ali ubrzo su se posjete pretvorile u invaziju. Počeli su dolaziti bez najave, donositi svoju hranu, ali i očekivati da ih poslužim. Djeca su trčala po dvorištu, lomila cvijeće koje sam s ljubavlju sadila. Moj otac bi sjedio na terasi i komentirao: „Ova ograda ti nije dobro postavljena, znaš?”

Jednog dana, dok sam čistila kuhinju nakon još jednog spontanog ručka za deset ljudi, Emir me pogledao i tiho rekao: „Jelena, ovo više nije naš dom. Postali smo pansion.”

Zaboljelo me. Zaboljelo me jer je bio u pravu.

Nisam znala kako reći „ne”. Odrasla sam u porodici gdje se vrata uvijek otvaraju gostima, gdje se ne odbija ni kafa ni ručak. Ali sada sam osjećala da gubim sebe. Počela sam izbjegavati vlastitu terasu, skrivati se u sobi kad bi netko došao bez najave. Emir je postajao sve nervozniji, a između nas su se počele javljati prve ozbiljne svađe.

Jedne subote, dok sam pokušavala ispeći pitu za Maju i njenu djecu, telefon je opet zazvonio.

„Jelena, dolazimo s mamom i tatom. Tata kaže da bi trebalo popraviti onu slavinu u kupatilu.”

Osjetila sam kako mi srce lupa. Ruke su mi drhtale dok sam rezala krompir. Emir je sjedio za stolom i gledao me.

„Zašto im ne kažeš da ne mogu svaki vikend dolaziti?” pitao je tiho.

„Ne mogu… To je moja porodica.”

„A šta smo mi? Zar mi nismo tvoja porodica?”

Te riječi su me pogodile kao šamar.

Te večeri, nakon što su svi otišli i ostavili nered za sobom, sjela sam na stepenice ispred kuće i zaplakala. Prvi put sam osjetila pravi bijes prema svojoj porodici – ali i prema sebi. Zašto nisam znala postaviti granice? Zašto sam uvijek bila ta koja ugađa svima osim sebi?

Sljedeći dan nazvala sam Maju.

„Majo, moram ti nešto reći.”

„Šta je bilo?”

„Ne mogu više ovako. Volim vas sve, ali ovo više nije izdrživo. Naš dom nije hotel. Treba mi mir. Treba mi vrijeme samo za mene i Emira.”

S druge strane zavladala je tišina.

„Jelena… Jesmo li ti toliko smetali?”

„Nije stvar u tome da mi smetate… Samo… Trebam prostor. I vi biste trebali razumjeti.”

Maja je bila povrijeđena. Znam to po njenom tonu kad je rekla: „Dobro, ako ti tako odgovara…”

Nakon tog razgovora uslijedili su dani tišine. Nitko nije dolazio. Nitko nije zvao. Osjećala sam olakšanje – ali i tugu. Jesam li pretjerala? Jesam li ih povrijedila?

Emir me zagrlio jedne večeri dok smo sjedili na terasi.

„Ponosan sam na tebe”, rekao je.

Ali ja nisam bila sigurna jesam li ponosna na sebe ili samo usamljena.

Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što me mama nazvala.

„Jelena, možemo li doći ovaj vikend? Samo tata i ja. Donijet ćemo kolače.”

Ovoga puta nisam osjetila paniku. Dogovorili smo se za nedjelju popodne – bez spontanosti, bez gužve.

Kad su došli, razgovarali smo iskreno prvi put nakon dugo vremena.

„Znaš”, rekla mi je mama dok smo pile kafu na terasi, „nikad nismo razmišljali kako je tebi u svemu ovome. Navikli smo da si uvijek tu za sve nas.”

Pogledala sam prema Emiru koji nam se pridružio s osmijehom.

Možda nije lako reći „ne”, ali ponekad je to jedini način da sačuvaš ono što voliš.

Pitam se – koliko nas živi tuđi život samo zato što ne znamo reći „ne”? Koliko puta ste vi prešutjeli svoje granice zbog mira u kući?