Pismo koje je promijenilo sve: Kad te majka traži ono što ti nikad nije dala
“Ne mogu vjerovati da si imala obraza poslati mi ovo!” viknula sam, držeći pismo u ruci, dok su mi ruke drhtale. Sjedila sam za kuhinjskim stolom u svom malom stanu na Trešnjevci, gledajući kroz prozor u sivilo zagrebačkog jutra. Pismo je stiglo tog jutra, bez najave, bez toplih riječi, bez isprike. Samo zahtjev: “Draga Ivana, trebaš mi poslati novac. Znaš da sam bolesna i da nemam nikoga osim tebe. Očekujem tvoju pomoć. Mama.”
Moja mama. Žena čije ime izbjegavam izgovoriti naglas. Žena koja me naučila da ljubav ima cijenu, a njezina je uvijek bila previsoka. Sjećam se hladnih večeri u našem stanu u Sarajevu, kad bi me ostavljala samu dok bi ona odlazila s prijateljicama, a ja bih satima čekala da se vrati. Sjećam se kako je znala vikati na mene zbog svake sitnice – razbijene čaše, loše ocjene, pogrešno postavljenog stola. “Nikad od tebe ništa neće biti!” odzvanjalo mi je u glavi godinama.
Kad sam imala šesnaest, pobjegla sam kod tetke Mire u Zagreb. Tetka me primila kao vlastito dijete. Prvi put sam osjetila što znači biti voljena bez uvjeta. Mama mi nije pisala ni zvala godinama. Čula sam samo od susjede Azre da je prodala stan i preselila kod nekog čovjeka u Mostar. Nisam osjećala ništa – ni tugu, ni olakšanje. Samo prazninu.
A sada, nakon dvanaest godina tišine, stiglo je ovo pismo. Bez pitanja kako sam, bez riječi žaljenja za sve ono što mi je učinila. Samo zahtjev za novcem.
“Što ćeš sad?” upitala me prijateljica Sanja kad sam joj pokazala pismo.
“Ne znam… Dio mene želi baciti ovo pismo u smeće i zaboraviti da postoji. Ali drugi dio… osjećam krivnju. Ipak je ona moja majka.” Glas mi je zadrhtao.
Sanja me pogledala ozbiljno: “Ivana, sjećaš se kako si bila kad si došla kod nas? Koliko si noći plakala jer te nije ni nazvala za rođendan? Koliko si puta rekla da ne želiš više imati posla s njom? Sad kad joj trebaš, odjednom si joj dobra?”
Nisam znala što reći. Osjećaj dužnosti prema roditelju duboko je usađen u nas. U Bosni i Hrvatskoj svi govore: “Dijete mora brinuti o roditelju, kakav god bio.” Ali što kad roditelj nikad nije bio roditelj?
Te noći nisam mogla spavati. Vrtjela sam po glavi slike iz djetinjstva: mama koja mi govori da sam teret, mama koja me ostavlja samu na priredbi, mama koja ne dolazi po mene kad padne snijeg i svi drugi roditelji već odvedu svoju djecu kući. Sjetila sam se i dana kad sam prvi put dobila peticu iz matematike i potrčala joj pokazati bilježnicu – samo da bi mi rekla: “To ti je posao, ne trebaš očekivati pohvalu za ono što moraš raditi.”
Sutradan sam nazvala tetku Miru.
“Tetka, stiglo mi je pismo od mame… traži novac. Kaže da nema nikoga osim mene.”
Tetka je šutjela nekoliko sekundi pa tiho rekla: “Znaš ti najbolje što ti je činiti, dijete moje. Samo nemoj opet zaboraviti sebe zbog njezinih potreba. Sjećaš se kako si bila kad si došla kod mene – slomljena, bez samopouzdanja… Trebalo ti je godina da povjeruješ da vrijediš.” Osjetila sam suze kako mi naviru na oči.
Provela sam dan razmišljajući o svemu što sam prošla – o terapijama na koje sam išla godinama, o tome kako sam naučila postaviti granice čak i prema ljudima koje volim najviše na svijetu. O tome kako sam napokon izgradila život u kojem se osjećam sigurno.
Ali onda bi me preplavio val krivnje: “Što ako joj stvarno treba pomoć? Što ako umre sama i siromašna? Hoću li moći živjeti s tim?”
Navečer sam sjela za stol i počela pisati odgovor. Ruke su mi drhtale dok sam birala riječi:
“Mama,
Primila sam tvoje pismo. Znam da ti nije lako i žao mi je što si bolesna. Ali isto tako znaš da naš odnos nikad nije bio onakav kakav bi trebao biti između majke i kćeri. Godinama si me povređivala riječima i djelima, a sada od mene tražiš nešto što mi nikad nisi dala – podršku i ljubav.
Ne mogu ti pomoći financijski jer još uvijek liječim rane koje si mi nanijela. Nadam se da ćeš pronaći način da se pobrineš za sebe ili potražiš pomoć od drugih ljudi koji su ti bliži.
Ivana”
Nisam znala hoću li to pismo ikada poslati. Ali već samo pisanje donijelo mi je olakšanje.
Sljedećih dana osjećala sam se kao da hodam po rubu provalije – svaki put kad bih pomislila na mamu, srce bi mi brže zakucalo. Pitala sam se jesam li previše okrutna? Jesam li ja sada ona koja odbija?
Jedne večeri zazvonio je telefon. Nepoznat broj iz Mostara.
“Ivana? Ovdje je tvoja mama.” Glas joj je bio slabiji nego što ga pamtim.
“Mama…”
“Znam da si dobila moje pismo. Znam da misliš da nisam bila dobra majka… Možda nisi u krivu. Ali sad nemam nikoga osim tebe.”
Osjetila sam kako mi se steže grlo.
“Mama, žao mi je zbog svega… Ali ne mogu ti dati ono što tražiš. Još uvijek pokušavam zaliječiti ono što si mi uzela.”
S druge strane tišina.
“Dobro… Onda ništa.” Prekinula je vezu.
Ostala sam sjediti u mraku, slušajući vlastito disanje.
Dani su prolazili, a ja sam osjećala tugu i olakšanje istovremeno. Znam da nisam odgovorna za njezine izbore niti za njezinu samoću. Ali još uvijek boli.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam pomogla vlastitoj majci? Ili sam napokon zaštitila sebe onako kako nitko drugi nije mogao? Što biste vi učinili na mom mjestu?