Pismo ljubavnici mog muža — pet godina kasnije: Sjena koja još uvijek boli

“Znaš li, Mirela, još uvijek ponekad sanjam onu noć kad sam saznala za vas? Neću ti se obratiti s ‘draga’, jer nikad nisi bila draga ni meni ni mojoj djeci. Sjedila sam na hladnim pločicama naše kupaonice, dok su mi ruke drhtale iznad mobitela. Poruke koje si mu slala bile su još svježe na ekranu. ‘Nedostaješ mi’, pisala si, a ja sam u tom trenutku shvatila da više nikad neću biti ista žena.

Pet godina je prošlo, Mirela. Pet dugih godina otkako si pokušala ukrasti mog muža, oca moje djece, i sve ono što smo gradili godinama. Možda misliš da je on bio idiot što se zaljubio u tebe, ali ovo pismo nije o njemu. Ovo je o tebi. O ženi koja je došla u moj život kao sjena, kao hladan povjetarac koji je sve preokrenuo.

Sjećaš li se kad si ga prvi put nazvala dok smo bili na rođendanu naše kćeri? Sjećaš li se kako je izjurio van pod izlikom da mora hitno na posao? Ja sam znala. Majka uvijek zna. Pogledala sam ga u oči kad se vratio i znala sam da više nije moj. Ali nisam plakala pred djecom. Nisam htjela da vide kako se raspadam.

Moja sestra Ivana mi je tada rekla: ‘Ana, moraš biti jaka zbog djece.’ Ali kako biti jaka kad ti srce puca na komadiće svaki put kad ga pogledaš? Kad znaš da dijeliš krevet s čovjekom koji misli na drugu ženu? Kad znaš da ćeš možda morati objasniti svojoj djeci zašto tata više ne dolazi kući?

Mirela, nisi ti izgubila samo njega. Izgubila si i mene kao ženu koja je mogla biti tvoja prijateljica, kao majku koja bi ti možda pomogla da si bila u nevolji. Ali ti si izabrala biti ona koja razara, a ne ona koja gradi. Znaš li koliko puta sam htjela doći pred tvoja vrata i reći ti sve u lice? Koliko puta sam sanjala da ti vičem na ulici, da ti govorim koliko boliš?

Ali nisam. Nisam zbog svoje djece. Nisam zbog sebe. Jer nisam htjela biti žena koja gubi dostojanstvo zbog nekoga tko ga nikad nije imao.

Sjećaš li se onog dana kad si ga ostavila? Kad si shvatila da nije onakav kakvog si ga zamišljala? Da nije bio spreman ostaviti svoju djecu zbog tebe? Da nije bio spreman biti tvoj spasitelj? Tada si nestala iz naših života, ali sjena koju si ostavila ostala je dugo nakon tebe.

Moja kćerka Lana još uvijek pita zašto tata više ne živi s nama. Moj sin Filip još uvijek crta obitelj s četiri člana, iako zna da tata sada ima novu djevojku. Ja još uvijek osjećam prazninu kad navečer legnem u krevet i osjetim hladnu polovicu postelje.

Ali znaš što? Preživjela sam. Naučila sam ponovno voljeti sebe. Naučila sam da nisam manje vrijedna jer me muž prevario. Naučila sam da mogu biti i otac i majka svojoj djeci. Naučila sam da mogu oprostiti sebi što nisam vidjela znakove ranije.

Mirela, možda si sada sretna, možda imaš nekog novog. Možda si i ti sada majka. Nadam se da nikad nećeš osjetiti bol koju si meni nanijela. Jer nijedna žena to ne zaslužuje.

Znaš li koliko puta sam morala slušati komentare susjeda? ‘Jadna Ana, muž joj otišao s drugom.’ Ili još gore: ‘Sigurno ga nije znala zadržati.’ U našem malom gradu svi sve znaju, svi sve komentiraju. Ali nitko ne zna kako je kad ostaneš sama s dvoje male djece i kreditom za stan koji više ne možeš plaćati sama.

Moja mama mi je rekla: ‘Ana, život ide dalje.’ Ali kako ide dalje kad svaki dan moraš gledati u oči djeci i lagati im da je tata otišao zbog posla? Kad moraš raditi dva posla da bi im priuštila novu jaknu za zimu?

Jedne večeri, kad su djeca zaspala, sjela sam za stol i napisala pismo sebi. Napisala sam: ‘Vrijediš više od njegove izdaje.’ I tada sam odlučila da više neću plakati zbog vas dvoje.

Naučila sam kuhati za troje umjesto za četvero. Naučila sam popravljati slavinu sama jer nema više muža koji će to napraviti. Naučila sam voziti auto po snijegu jer nema više tko odvesti djecu doktoru.

Ali najvažnije od svega — naučila sam oprostiti sebi. I njemu. I tebi, Mirela. Jer bez oprosta nema mira.

Danas, pet godina kasnije, još uvijek osjećam bol kad vidim sretne obitelji u parku. Još uvijek me zaboli kad Filip pita može li tata doći na njegovu utakmicu. Ali sada znam — ja sam preživjela ono što mnoge žene ne bi mogle.

Možda ćeš ovo pismo pročitati jednog dana. Možda nećeš nikad. Ali želim da znaš — nisi mi ukrala muža, nisi mi ukrala život. Samo si mi pokazala koliko mogu biti jaka.

I zato te pitam: Jesi li ikada pomislila na mene? Jesi li ikada osjetila grižnju savjesti zbog onoga što si napravila? Ili si samo nastavila dalje kao da ništa nije bilo?

Možda će netko od vas koji čitate moju priču prepoznati sebe u mojim riječima. Možda ćete mi reći — Ana, nisi sama. Možda ćete me osuditi ili razumjeti.

Ali jedno znam sigurno: Ja sam preživjela svoju sjenu. A vi?