Plaća nije ljubav: Moja borba za slobodu u sjeni braka

“Daj mi karticu, Jasmina. Znaš da ja bolje raspolažem novcem,” rekao je Emir, dok je nervozno lupkao prstima po stolu. U tom trenutku, kao i bezbroj puta prije, pružila sam mu svoju bankovnu karticu. Ruke su mi drhtale, ali nisam znala je li to od straha ili srama. Uvijek sam govorila sebi da je to normalno, da tako rade sve žene koje vole svoje muževe. Da je to povjerenje. Da je to ljubav.

Ali te večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, gledajući kroz prozor na puste sarajevske ulice, prvi put sam se zapitala: gdje sam ja u svemu tome? Kada sam posljednji put kupila sebi nešto bez da pitam Emira? Kada sam posljednji put odlučila o svom novcu?

Moja mama, Azra, uvijek je govorila: “Žena mora imati svoj dinar, Jasmina. Ne daj nikome da ti uzme tvoju slobodu.” Ali ja sam bila zaljubljena, mlada i naivna. Emir je bio šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Kad smo se vjenčali, činilo se prirodnim da sve dijelimo. On je bio stariji, iskusniji, radio je kao ekonomist u općini. Ja sam tek završila fakultet i dobila posao učiteljice. Prva plaća – sjećam se tog osjećaja ponosa – ali i njegovih riječi: “Daj meni, ja ću to bolje rasporediti. Ti se ne razumiješ u račune.”

Godine su prolazile. Svaki mjesec isti ritual: ja radim, on uzima. Kad bih nešto poželjela – novu haljinu, knjigu, izlet s prijateljicama – morala sam ga pitati. Nekad bi se nasmijao i rekao: “Ma šta će ti to?” Nekad bi se naljutio: “Opet trošiš na gluposti!” Počela sam osjećati stid zbog svojih želja.

S vremenom sam izgubila kontakt s prijateljicama. Mirela mi je jednom rekla: “Jasmina, nisi više ona ista cura s faksa. Gdje si nestala?” Nisam znala odgovoriti. Povukla sam se u sebe, opravdavala Emira pred svima: “On samo želi najbolje za nas.” Ali noću bih plakala u jastuk.

Najgore su bile svađe zbog novca. Kad bi došao račun za struju ili vodu, Emir bi vikao: “Vidiš šta si napravila! Previše trošiš!” A ja bih šutjela, osjećajući se krivom i beskorisnom. Jednom sam pokušala sakriti dio plaće – sto maraka koje sam stavila u knjigu poezije. Pronašao ih je i napravio scenu: “Lažeš me! Šta još kriješ od mene?”

Moja sestra Lejla primijetila je da nešto nije u redu. “Jasmina, moraš misliti na sebe. Nije ljubav kad ti netko uzima sve.” Ali ja nisam imala snage suprotstaviti se Emiru. Bojala sam se što će biti ako ostanem sama. Bojala sam se osude okoline – šta će reći susjedi, rodbina?

Sve se promijenilo prošle zime. Emir je ostao bez posla zbog restrukturiranja općine. Odjednom je sav teret pao na mene. Počeo je piti, postao još nervozniji i agresivniji. Jedne večeri, nakon što je razbio tanjir jer nisam imala dovoljno novca za njegovu cigaretu, pogledala sam ga u oči i prvi put osjetila prezir umjesto straha.

Te noći nazvala sam mamu. Plakala sam kao dijete: “Mama, ne mogu više ovako.” Ona je došla odmah sutradan iz Mostara. Sjela je za kuhinjski stol i rekla Emiru: “Dosta je bilo! Moja kćerka nije tvoja sluškinja!” Emir ju je gledao s prezirom, ali nije rekao ništa.

Mama me povela kući. Prvi put nakon deset godina osjećala sam miris slobode. Ali nije bilo lako – osjećala sam krivnju što ostavljam Emira kad mu je najteže. Osjećala sam sram što nisam bila hrabrija ranije.

Počela sam raditi dodatno – davala sam instrukcije djeci iz susjedstva. Prvi put nakon dugo vremena imala sam svoj novac u ruci. Kupila sam sebi šal od Lejle s pijace – sitnica, ali za mene simbol pobjede.

Emir me zvao svakih par dana: “Vratit ćeš se ti meni! Niko te neće htjeti ovakvu!” Ali svaki put kad bih čula njegov glas, osjećala bih kako mi raste snaga da ostanem pri svojoj odluci.

Najteže mi je bilo objasniti sve tati. On je bio tradicionalan čovjek: “Brak je svetinja, Jasmina.” Ali mama ga je pogledala ravno u oči: “Brak nije robija.” Polako su i on i ostatak porodice počeli shvaćati kroz šta sam prošla.

Danas živim sama sa sinom Adnanom u malom stanu u Novom Sarajevu. Nije lako – svaki dan borim se s računima, brigama i predrasudama okoline. Ali svaki put kad primim plaću na svoj račun i sama odlučim što ću s njom, osjećam ponos koji prije nisam poznavala.

Nekad me još uvijek proganjaju riječi koje mi je Emir govorio: “Nisi ti za ovo sama.” Ali svaki put kad pogledam sina kako mirno spava znajući da smo sigurni i slobodni, znam da sam napravila pravu stvar.

Pitam vas – koliko nas još živi u sjeni tuđih odluka pod krinkom ljubavi? Koliko nas još misli da žrtva znači ljubav? Možemo li biti hrabre i same sebi dati ono što zaslužujemo?