Pod istim krovom, bez slobode: Moja borba za sebe
“Gdje su ti opet pare, Katarina? Jesi li nešto sakrila?” glas Daria odjeknuo je kroz stan, oštar kao nož. Stajala sam kraj kuhinjskog stola, ruke su mi drhtale dok sam vadila novčanik iz torbe. “Nisam, Dario. Sve je tu, vidiš?” pružila sam mu novac od svoje plaće, kao što sam radila svakog mjeseca već deset godina. On je samo prebrojao novčanice i sumnjičavo me pogledao, kao da sam mu najveći neprijatelj.
Nekad sam mislila da je to ljubav. Da je briga kad ti muž želi znati gdje si svake minute, kad ti šalje poruke dok si na poslu, kad ti govori kako su tvoje prijateljice loš utjecaj. Ali s vremenom, ta briga je postala lanac. Nisam više smjela na kavu s Ivanom, nisam smjela kupiti ni novu knjigu bez pitanja. Svaka moja odluka bila je pod njegovom kontrolom.
Moja mama, Milena, često mi je govorila: “Kćeri, brak je kompromis.” Ali ovo nije bio kompromis. Ovo je bila tiha borba za zrak. Sjećam se jedne večeri kad sam pokušala razgovarati s njim.
“Dario, osjećam se kao da nemam pravo na svoj život,” rekla sam tiho dok smo sjedili u dnevnoj sobi. On je samo odmahnuo rukom.
“Ne dramatiziraj. Sve što radim, radim za nas. Da nam bude bolje.”
Ali meni nije bilo bolje. Svaki dan sam se budila s knedlom u grlu, pitajući se što će danas biti pogrešno. Moja sestra Ana me jednom pitala: “Zašto mu to dopuštaš? Zašto ne odeš?” Nisam imala odgovor. Bojala sam se. Bojala sam se što će reći ljudi, bojala sam se ostati sama, bojala sam se da neću moći preživjeti bez njega.
Jednog dana na poslu, kolegica Lejla me povukla sa strane.
“Katarina, nisi dobro. Znam da nije lako, ali moraš nešto poduzeti.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Počela sam krišom čitati forume i priče drugih žena iz Hrvatske i Bosne koje su prošle isto. Shvatila sam da nisam sama. Da ima žena koje su uspjele pobjeći iz takvih brakova i pronaći sebe.
Ali kako? Kako pobjeći kad nemaš ni svoj novac? Kad ti muž kontrolira svaki korak? Počela sam krišom ostavljati po 50 kuna sa strane svaki mjesec. Malo po malo, skupljala sam sitniš u staru kutiju od keksa koju sam sakrila iza knjiga na polici.
Jedne večeri, dok je Dario gledao utakmicu s prijateljima, skupila sam hrabrost i nazvala Anu.
“Ana, ne mogu više. Moram otići.”
“Dođi kod mene. Ne moraš ništa objašnjavati nikome,” rekla je odlučno.
Te noći nisam spavala. Srce mi je lupalo kao ludo. Ujutro sam spakirala samo najosnovnije stvari i otišla dok je Dario još spavao. Hodala sam ulicama Sarajeva osjećajući se kao bjegunac, ali i kao netko tko prvi put diše punim plućima.
Ana me dočekala raširenih ruku. “Znaš da si uvijek dobrodošla.”
Prvih dana nisam mogla prestati plakati. Osjećala sam krivnju, strah, ali i olakšanje. Dario mi je slao poruke: “Vrati se kući! Što će ljudi reći? Uništavaš našu obitelj!” Nisam odgovarala.
Mama me zvala svaki dan. “Katarina, jesi li sigurna? Znaš da nije lako biti sama.”
“Znam, mama. Ali više ne mogu živjeti u strahu.”
Počela sam tražiti posao u Zagrebu. Prijavila sam se za administrativni posao u jednoj maloj firmi i nakon mjesec dana dobila poziv na razgovor. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam nadu.
Na razgovoru me dočekala direktorica Ivana.
“Vidim da imate iskustva i preporuke. Zašto ste napustili prošli posao?”
Duboko sam udahnula.
“Zbog osobnih razloga. Morala sam napraviti promjenu zbog sebe.”
Ivana me pogledala s razumijevanjem i samo klimnula glavom.
Kad sam dobila posao, osjećala sam se kao da sam osvojila svijet. Polako sam počela graditi novi život – sama plaćati stanarinu, kupovati sebi ono što želim, izlaziti s prijateljicama bez straha od poruka i poziva.
Dario me još dugo pokušavao vratiti prijetnjama i ucjenama. Jednom mi je čak došao pred stan i vikao na cijelu ulicu. Ali ovaj put nisam popustila. Policija ga je udaljila i prijavila za uznemiravanje.
Najteže mi je bilo kad su ljudi iz kvarta počeli šaptati iza leđa: “Vidi Katarinu, ostavila muža… Tko zna što je napravila.” Ali nisam im više dopuštala da me to slomi.
Jedne večeri sjedila sam s Anom na balkonu i gledale smo svjetla grada.
“Ana, misliš li da ću ikad opet moći vjerovati nekome?”
“Hoćeš,” rekla je nježno. “Ali prvo moraš vjerovati sebi.”
Danas još uvijek učim kako voljeti sebe i kako biti slobodna pod svojim krovom – bez straha i bez lanaca.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi pod istim krovom sa svojim strahovima? Koliko nas još čeka trenutak hrabrosti da kaže – dosta je?