Razbijeno Povjerenje: Dvanaest Godina Tišine
“Ne laži mi više, Dario! Sve znam!” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi se grčevito stezale oko šalice kave. U kuhinji je mirisalo na jutarnju kavu i svježe pečeni kruh, ali meni je sve mirisalo na laž. Dario je stajao nasuprot mene, pogleda spuštenog u pod, kao da traži rupu u parketu u koju bi mogao propasti.
“Ne znam o čemu pričaš, Ivana…” promrmljao je, ali ja sam već znala. Poruke na njegovom mobitelu, one koje sam slučajno vidjela dok je mislio da spavam, bile su jasne. Nije ih slao meni, nego Ani. Ani, mojoj prijateljici iz djetinjstva, s kojom sam dijelila prve tajne i prve ljubavi. Sada dijeli i mog muža.
U tom trenutku, svijet mi se srušio. Dvanaest godina braka, dvanaest godina tišine, kompromisa, zajedničkih snova i planova. Sve je nestalo u jednom trenu, kao da nikada nije ni postojalo. Osjetila sam kako mi suze peku obraze, ali nisam ih brisala. Neka vidi koliko boli.
“Zašto baš ona?” prošaptala sam. “Od svih ljudi na svijetu… zašto Ana?”
Dario je šutio. Znao je da nema opravdanja koje bi moglo ublažiti moju bol. U tom trenutku, naš sin Luka ušao je u kuhinju, noseći svoj ruksak za školu. Pogledao nas je zbunjeno, osjetio napetost u zraku.
“Mama… tata… što se događa?”
Brzo sam obrisala suze i pokušala se nasmiješiti. “Ništa, ljubavi. Samo… razgovaramo.”
Ali Luka nije bio glup. Imao je deset godina i već je previše puta čuo tihe rasprave iza zatvorenih vrata, previše puta vidio kako mama navečer plače u kupaonici.
Nakon što je otišao u školu, sjela sam za stol i gledala Darija. “Znaš li koliko si me povrijedio? Koliko si nas povrijedio?”
On je samo slegnuo ramenima. “Nisam to planirao… dogodilo se.”
“Dogodilo se?” ponovila sam kroz zube. “Dvanaest godina braka ne dogodi se slučajno! Ljubav ne nestane preko noći!”
Tog dana sam otišla kod svoje majke. Sjedila sam u njenoj maloj kuhinji u Novom Zagrebu, gledala kroz prozor na sive zgrade i pitala se gdje sam pogriješila.
“Mama,” rekla sam tiho, “jesam li ja kriva? Jesam li trebala više…?”
Moja majka, Marija, uzela me za ruku. “Nisi ti kriva, dijete moje. Muškarci… nekad ne znaju cijeniti ono što imaju pred sobom.”
Ali nisam joj vjerovala. U meni je rasla sumnja – jesam li bila previše posvećena Luki? Jesam li zaboravila na Darija? Jesam li postala samo mama i domaćica?
Navečer sam nazvala Anu. Ruke su mi se tresle dok sam birala broj.
“Ivana…” javila se tiho.
“Kako si mogla?” pitala sam bez uvoda. “Kako si mogla meni to napraviti?”
S druge strane tišina. Onda šapat: “Nisam htjela… Sve je krenulo slučajno…”
“Ništa nije slučajno!” viknula sam. “Izabrala si ga! Izabrala si izdati mene!”
Prekinula sam poziv prije nego što je stigla išta reći.
Sljedećih dana živjela sam kao u magli. Odlazila na posao u školu gdje predajem hrvatski jezik, vraćala se kući praznoj od smijeha i topline. Luka je osjećao promjenu – postao je povučeniji, šutljiviji.
Jedne večeri sjela sam kraj njega dok je slagao Lego kockice.
“Luka… znaš da te mama jako voli?”
Kimnuo je glavom.
“I tata te voli.”
Pogledao me velikim smeđim očima. “Hoćete li se ti i tata rastati?”
Srce mi se slomilo još jednom. Nisam znala što reći.
“Ne znam, ljubavi… Ali što god bilo, uvijek ćemo biti tu za tebe.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o Dariju, o Ani, o Luki, o sebi. Sjetila sam se kako smo Dario i ja nekad sanjali o kući na moru, o još jednom djetetu… Sada su ti snovi bili prah pod mojim nogama.
Dario se iselio nakon tjedan dana. Luka ga je grlio na vratima i plakao. Ja nisam plakala – bila sam prazna iznutra.
Ana mi više nije pisala ni zvala. Na Facebooku su zajedničke slike nestale preko noći. Ljudi su šaptali po kvartu – “Jesi čula za Ivanu i Darija? Kažu da ga je uhvatila s Anom…”
Na poslu su me kolegice gledale sažaljivo. Jedna od njih, Sanja, sjela je uz mene na odmoru.
“Ivana… ako ti treba razgovor ili društvo… znaš gdje sam.”
Zahvalila sam joj, ali nisam imala snage pričati.
Prolazili su tjedni. Luka se polako navikavao na život s dva doma – kod mene i kod Darija. Ja sam učila biti sama – prvi put nakon dvanaest godina.
Jedne subote otišla sam s Lukom na Jarun. Gledali smo labudove kako klize po vodi.
“Mama… hoćeš li opet biti sretna?” pitao me iznenada.
Zagrlila sam ga čvrsto.
“Nadam se da hoću, ljubavi.”
Gledajući sunce koje zalazi iza drveća, pitala sam se – može li se povjerenje ikada ponovno izgraditi? Može li srce koje je jednom slomljeno opet voljeti?
Možda vi znate odgovor bolje od mene – što biste vi učinili na mom mjestu? Kako ponovno vjerovati nakon izdaje?