Ruka iz prošlosti: Ljubav na drugom početku

“Jelena, hoćeš li plesati sa mnom?” – glas iz prošlosti presjekao je šum sale, a meni je srce stalo. Ruka koja mi se pružila bila je poznata, ali istovremeno strana. Pogledala sam gore i ugledala njega – Damira. Prvi dečko iz srednje škole, onaj kojeg sam voljela više nego što sam tada znala priznati sebi. Prošlo je više od trideset godina otkako smo se zadnji put vidjeli, a sada, u ovoj sali punoj ljudi, na odmoru u sanatoriju u Opatiji, sudbina nas je spojila opet.

Nisam planirala nikakve romantične avanture. Došla sam ovdje pobjeći od svakodnevice, od brige za bolesnu majku, od stalnih prepirki s kćeri Lanom koja mi zamjera što nisam dovoljno prisutna. Htjela sam samo malo mira, možda pokoji razgovor s nekim tko ne zna ništa o meni. Ali život ima svoje planove.

Damir je stajao ispred mene, u bijeloj košulji, s onim istim osmijehom koji me nekad obarao s nogu. “Jelena, jesi li to stvarno ti?” pitao je tiho, kao da se boji da će me rastjerati ako podigne glas. “Jesam… Damire, kako si?” odgovorila sam, osjećajući kako mi se obrazi rumene kao nekad kad smo bježali s nastave da bismo zajedno pili kavu u starom kafiću kod Željezničke stanice.

Plesali smo polako, nespretno, kao dvoje ljudi koji su zaboravili kako se to radi. “Znaš,” šapnuo mi je na uho, “nikad nisam zaboravio onu večer kad si otišla bez riječi.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. Ta večer bila je moj bijeg – pobjegla sam od njega jer sam se bojala vlastitih osjećaja, bojala se da ću ostati zarobljena u malom gradu, u životu koji nisam željela. Otišla sam na studij u Zagreb i nikad mu nisam objasnila zašto.

“Damire… bila sam mlada i glupa. Nisam znala što želim. Oprosti mi,” prošaptala sam, boreći se sa suzama. On je samo klimnuo glavom i stisnuo moju ruku jače. “I ja sam bio tvrdoglav. Mislio sam da ćeš se vratiti. Čekao sam te godinama, znaš li to?”

Soba se okretala oko nas, svjetla su titrala, a ja sam osjećala kako mi se vraća mladost, ali i svi strahovi koje sam tada imala. “Zašto si ovdje?” pitala sam ga, pokušavajući promijeniti temu. “Srce… liječnici su rekli da moram usporiti. A ti?”

“Majka mi je bolesna. Lana je odrasla, ali stalno se svađamo. Osjećam se izgubljeno, Damire. Kao da sam promašila sve što sam mogla promašiti.”

Pogledao me nježno, onako kako me nitko nije gledao godinama. “Nisi ti ništa promašila, Jelena. Samo si živjela kako si znala i umjela. Svi mi griješimo.”

Te večeri nismo više puno pričali. Samo smo plesali, a ja sam osjećala kako mi se srce polako otvara. Kad je muzika stala, Damir me otpratio do sobe. “Hoćeš li sutra na kavu?” pitao je na odlasku. “Hoću,” odgovorila sam bez razmišljanja.

Noć je bila duga. Nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam propustila – o ljubavi koju sam ostavila iza sebe, o životu koji sam izabrala iz straha, o svemu što nisam rekla ni Damiru ni sebi. Sjetila sam se oca koji je uvijek govorio da ne treba bježati od osjećaja, ali ja ga tada nisam slušala.

Ujutro smo sjedili na terasi s pogledom na more. Damir je pričao o svom braku koji nije uspio, o sinu koji živi u Njemačkoj i rijetko ga zove. Ja sam mu pričala o Lani, o majci koja svakim danom sve više tone u zaborav, o osjećaju krivnje koji me proganja jer ne mogu biti svima sve.

“Znaš,” rekao je Damir, “možda smo dobili drugu priliku. Ne mora biti ljubavna, ali može biti prijateljska. Možda nam je to sad najpotrebnije.”

Pogledala sam ga i shvatila da je u pravu. Možda ne možemo vratiti prošlost, ali možemo pokušati oprostiti sebi i drugima. Možda je to ono što nam svima treba – malo razumijevanja i topline.

Kad sam se vratila kući, Lana me dočekala s uobičajenim prigovorima. Ali ovaj put nisam vikala. Sjela sam kraj nje i rekla: “Znaš, svi mi griješimo. Ali važno je da pokušamo razumjeti jedni druge.” Prvi put nakon dugo vremena zagrlila me bez riječi.

Sada često razmišljam o Damiru i toj večeri u sanatoriju. Možda nismo dobili bajkoviti kraj, ali dobili smo nešto još važnije – mir sa sobom.

Pitam se: Koliko nas živi s neizgovorenim riječima i starim ranama? Možemo li ikada zaista oprostiti sebi za ono što nismo imali hrabrosti učiniti?