Šest godina tuđe brige: Priča o žrtvi, obitelji i izdaji
“Znaš li ti, Sanja, koliko je teško biti sama u tuđini?” pitala me svekrva kroz suze preko WhatsAppa, dok sam u drugoj ruci držala šalicu hladne kave i pokušavala utišati malog Ivana koji je plakao jer mu je ispala igračka. “Molim te, samo još malo izdrži s bakom. Ja ću se vratiti čim skupim dovoljno za stan.”
Tada sam joj povjerovala. Tada sam još vjerovala svima.
Bilo je to prije šest godina. Tada sam imala 28, tek sam rodila Ivana, a muž, Dario, radio je po cijele dane u skladištu. Svekrva Jasna je otišla u Njemačku “na par mjeseci” čuvati neku stariju gospođu, a baka Mara ostala je s nama u malom stanu na Trešnjevci. “Samo dok se Jasna ne vrati,” govorila sam sebi, dok sam svako jutro mijenjala bakine pelene i kuhala joj čaj od kamilice.
Ali mjeseci su postali godine. Jasna je slala slike s nekih njemačkih sajmova, slala novac za režije i ponekad za Ivana igračke, ali nikad nije spomenula povratak. Dario je šutio. “Mama radi za sve nas,” govorio bi kad bih mu spomenula da više ne mogu. “Baka je ionako tvoja kao i moja.”
Ali nije bila. Baka Mara je bila njegova baka. Ja sam bila samo snaha koja je iz pristojnosti pristala pomoći. Prvih godinu dana sam još imala strpljenja. Drugu godinu sam počela osjećati gorčinu. Treće godine sam plakala svaku večer u kupaonici da me nitko ne vidi.
Jednog dana, dok sam hranila baku juhom, zazvonio je mobitel. Bila je to moja mama iz Osijeka.
“Sanja, kad ćeš doći? Tata ti je opet završio u bolnici. Ne mogu sama sve stići…”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ne mogu, mama. Ne mogu ostaviti baku samu ni na sat vremena. Dario radi, a Jasna… znaš već.”
“A tko misli na tebe?” pitala me tiho.
Nisam znala odgovor.
Prošle zime baka Mara je pala u kupaonici. Slomila je kuk. Ležala sam s njom na podu dok su dolazili hitna pomoć i susjedi su gledali kroz vrata. Dario nije mogao doći s posla jer “šef ne pušta nikoga prije kraja smjene”. Svekrva je poslala poruku: “Drži se, Sanja, znam da ti nije lako.” Ništa više.
Nakon toga baka više nije ustajala iz kreveta. Sve je bilo na meni: hranjenje, presvlačenje, previjanje rana, pranje posteljine, noćna buđenja kad bi plakala ili zvala svoju pokojnu sestru iz sna.
Ivan je rastao uz miris lijekova i zvukove bakinih jauka. Počeo je mucati kad je imao četiri godine. Pedijatrica mi je rekla da djeca osjećaju stres odraslih.
Pokušavala sam razgovarati s Dariom.
“Dario, ne mogu više sama. Treba nam pomoć ili dom za baku.”
“Ne dolazi u obzir! Mama bi nas ubila kad bi čula da šaljemo baku u dom! Pa ona radi za nas!”
“A ja? Ja ne radim? Ja nisam živa?”
Pogledao me kao stranca.
Prošlog proljeća baka Mara je umrla. Imala sam osjećaj da mi se srce raspalo na tisuću komadića – od tuge, ali i od olakšanja. Sahrana je bila mala, svekrva nije mogla doći jer “nije dobila slobodne dane”. Poslala je vijenac i poruku: “Hvala ti što si bila uz nju do kraja.” Dario je šutio cijelo vrijeme.
Mislila sam da će sad biti lakše. Ali nije bilo. Svekrva se vratila nakon dva mjeseca – s novim zubima i torbom punom poklona za Ivana. Sjela je za stol kao kraljica.
“Eto, sad ćemo svi zajedno! Sanja, možeš opet raditi nešto za sebe!”
Ali ja više nisam znala tko sam ni što želim.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako Jasna govori Dariju:
“Sad kad nema više bake, mogli bismo prodati stan i kupiti nešto veće na periferiji. Sanja ionako nema ništa svoje ovdje…”
Stisnula sam čašu tako jako da mi se razbila u ruci.
Te noći sam prvi put ozbiljno pomislila na razvod.
Dario me pokušao smiriti:
“Nemoj tako, Sanja… Mama samo želi najbolje za sve nas.”
“A što ja želim? Jesi li me ikad pitao što ja želim?”
Nije odgovorio.
Danas sjedim sama u kuhinji i gledam Ivana kako crta sunce na papiru. Ponekad mislim da sam izgubila šest godina života zbog tuđe obitelji i tuđih obećanja. Ponekad mislim da sam izgubila samu sebe.
Možda nisam jedina koja se ovako osjeća? Koliko nas još šuti i trpi zbog tuđih očekivanja? Gdje prestaje žrtva, a počinje izdaja vlastitih snova?