Snaša ili sluškinja: Kako sam izgubila sebe između svekrve i vlastite obitelji
“Ivana, nisi još ni prozore oprala? Pa šta si radila cijeli dan?” Svekrvin glas parao je tišinu kuhinje dok sam pokušavala umiriti Leu, našu dvogodišnju kćer, koja je plakala jer joj je ispala igračka iza radijatora. Pogledala sam prema Darii, nadajući se da će barem jednom stati na moju stranu, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio listati novine.
“Mama, Ivana ima puno posla s djecom…” promrmljao je, ali njezin pogled ga je ušutkao. “Dario, ti si uvijek bio uredan dečko. Ne znam šta se s tobom desilo otkad si se oženio.”
U meni je kipjelo. Nisam znala kako više reagirati. Svaki dan ista priča: ja nisam dovoljno dobra, nisam dovoljno brza, nisam dovoljno zahvalna što imam krov nad glavom. A taj krov? Na papiru je njezin. Kuća u predgrađu Zagreba, naslijeđena od njezinih roditelja, gdje smo Dario i ja dobili “svoj” stan na katu kad smo se vjenčali. Uvijek mi je to stavljala do znanja: “Sretna si što imaš gdje biti. U moje vrijeme žene su znale cijeniti kad im se pruži dom.”
Moja mama, Jasmina, često mi je govorila: “Ivana, ne daj na sebe. Nisi ti ničija sluškinja.” Ali kako to objasniti Darii? On je odrastao uz majku koja mu je brisala nos do dvadesete i još uvijek mu pegla košulje kad god stigne.
Jednog dana, dok sam pokušavala skuhati ručak s Leom oko nogu i sinom Filipom koji je vikao iz dnevne sobe da mu nešto nije jasno za zadaću, svekrva je ušla u kuhinju s vrećicom iz dućana.
“Evo ti još malo krumpira. Znaš, kad sam ja bila mlada, svekrva mi je znala reći: ‘Ako nećeš raditi, idi svojoj materi.’ Ja sam šutjela i radila. Tako se postaje prava žena.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. “Hvala vam, gospođo Marija,” izustila sam kroz zube.
“Ma nemoj mi ti na ‘vi’, Ivana! Mi smo obitelj! Samo malo više reda treba u ovoj kući!”
Te večeri sam sjela s Dariom dok su djeca spavala. “Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Tvoja mama me ne poštuje. Stalno mi nabija na nos da smo ovdje zahvaljujući njoj.”
Pogledao me umorno. “Znaš kakva je ona… Ne misli ona ništa loše. Samo želi da sve bude kako treba. I znaš da nemamo gdje drugo…”
“Ali Dario, ja više ne mogu! Razmišljala sam čak da uzmem djecu i odem kod svojih na neko vrijeme.”
On je šutio dugo, a onda rekao: “Ivana, molim te, nemoj praviti dramu. Mama će se smiriti kad vidi da si trudna opet. Bit će sretna zbog unučeta.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. “Znači rješenje je da rodim još jedno dijete pa će me možda manje maltretirati?”
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Svekrva je počela dolaziti u naš stan bez kucanja, ulazila bi dok se tuširam ili dok hranim djecu.
Jednog popodneva, dok sam slagala veš u dječjoj sobi, čula sam kako Marija viče iz hodnika: “Ivana! Dođi odmah! Treba mi pomoć oko zimnice!”
Spustila sam veš i otišla dolje. U podrumu me čekala hrpa paprika i krastavaca.
“Znaš li ti koliko sam ja radila kad sam bila tvojih godina? Nisi ni svjesna koliko si sretna što imaš kuću za čistiti!”
Tada mi je pukao film.
“Gospođo Marija, ja nisam ovdje da bih bila vaša sluškinja! Imam dvoje male djece i trudna sam! Ako vam treba pomoć, pitajte svog sina!”
Ostala je zatečena. “Kako to pričaš sa mnom? Ja sam tvoja svekrva!”
“I ja sam majka vaše unučadi! I zaslužujem poštovanje!”
Te večeri Dario nije razgovarao sa mnom. Marija je plakala u svojoj sobi i žalila se susjedi Ruži kako sam bezobrazna i nezahvalna.
Moja mama me nazvala: “Ivana, dođi kod nas na vikend s djecom. Malo se odmori od svega.”
Taj vikend kod roditelja bio je kao dah svježeg zraka. Mama me zagrlila: “Zaslužuješ biti sretna, dijete moje. Nisi ti ničija sluškinja.” Filip i Lea su trčali po dvorištu, a ja sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.
Kad smo se vratili kući, Marija me nije ni pogledala. Dario je bio hladan.
“Ivana, mama misli da bi trebala više poštovati sve što nam daje. Ako ti nije dobro ovdje… znaš gdje su vrata,” rekao mi je tiho.
Te riječi su me pogodile kao nož u srce.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam prošla otkad sam postala dio ove obitelji. O ljubavi koja se pretvorila u naviku i o tome koliko sam sebe izgubila pokušavajući svima ugoditi.
Sljedeće jutro spakirala sam nekoliko stvari za djecu i mene.
“Idemo kod bake Jasmina na neko vrijeme,” rekla sam Filipu i Lei.
Dario me gledao bez riječi dok smo izlazili iz kuće.
Sada sjedim u maminom dnevnom boravku i pišem ovo, pitajući se: Kada žena postane samo gost u vlastitom životu? Koliko dugo treba trpjeti zbog mira u kući? Možda nisam jedina koja se ovako osjeća… Šta vi mislite?