Subota kad sam prestala biti nevidljiva: Priča o jednoj snahi, jednoj svekrvi i izgubljenom dostojanstvu
“Opet nisi usisala ispod stola, Ivana?” – glas moje svekrve razbio je tišinu subotnjeg jutra kao čaša na pločicama. Stajala sam u kuhinji, još u pidžami, s kavom koja se hladila u ruci. Pogledala sam prema vratima – ona i svekar već su se izuli i smjestili u dnevni boravak kao da je ovo njihov stan, a ne moj.
Moj muž, Dario, samo je slegnuo ramenima i nastavio gledati televiziju. “Mama, pusti sad to,” promrmljao je, ali bez stvarne namjere da me zaštiti. Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Nisam znala što me više boli – njezine riječi ili njegova šutnja.
“Ivana, donesi nam malo onih kolača što si jučer radila. I skuhaj još jednu kavu, ali ja bih bez šećera,” nastavila je svekrva kao da sam joj konobarica. Pogledala sam prema Darii, tražeći podršku, ali on je samo podigao obrve i nastavio listati mobitel.
U meni se nešto slomilo. Nisam znala jesam li više ljuta na njih ili na sebe što sam dopustila da me tretiraju kao sluškinju u vlastitom domu. Sjetila sam se kako sam nekad bila vesela, puna snova – a sada sam žena koja se boji reći “ne” svojoj svekrvi jer ne želi svađu.
Dok sam rezala kolače u kuhinji, čula sam kako svekrva komentira: “Znaš, Dario, kod nas je uvijek bilo urednije. Tvoja sestra nikad ne bi ovako ostavila stol.” Osjetila sam knedlu u grlu. Znači, ni nakon pet godina braka nisam dovoljno dobra.
Svekar je šutio, ali njegov pogled govorio je dovoljno – odobravanje svega što njegova žena izgovori. U tom trenutku poželjela sam nestati. Ili vrisnuti. Ili oboje.
Kad sam donijela kolače i kavu, svekrva ih je pogledala sumnjičavo. “Jesi li stavila dovoljno oraha? Znaš da Dario voli kad su bogati.” Dario nije ni pogledao prema meni. Samo je promrmljao: “Ma dobro je, mama.”
Sjedila sam na rubu fotelje, osjećajući se kao gost u vlastitoj kući. Razmišljala sam o svim onim vikendima kad su dolazili nenajavljeno, kad sam morala skrivati umor i osmjehivati se dok su komentirali moj način kuhanja, čišćenja, pa čak i odgoja naše kćeri Lene.
Lena je trčkarala po stanu s lutkom u ruci. Svekrva ju je zaustavila: “Lena, nemoj skakati po kauču! Kod nas doma to nije bilo dopušteno.” Lena me pogledala velikim očima, tražeći zaštitu. Osjetila sam kako mi srce puca – nisam bila sposobna zaštititi ni sebe, a kamoli nju.
Nakon ručka, dok sam prala suđe sama (jer “Ivana to najbolje zna”), čula sam kako svekrva šapće Dariju: “Mogla bi malo više paziti na sebe. Pogledaj joj kosu – kad si je zadnji put vidio sređenu?” Dario je nešto promrmljao, ali nisam čula odgovor.
Te večeri, kad su napokon otišli, sjela sam na pod kupaonice i pustila suzama da teku. Dario je došao do vrata: “Što ti je sad? Opet dramatiziraš? Znaš kakva je moja mama.”
“Znam kakva je tvoja mama! Ali znaš li ti kakva sam ja? Znaš li koliko me boli što nikad ne staneš uz mene?” glas mi je drhtao.
Dario je slegnuo ramenima: “Ne želim se svađati. Oni su moji roditelji. Navikni se.”
Te riječi su me pogodile jače od svega što je svekrva ikad rekla. Navikni se. Kao da je normalno biti nevidljiva. Kao da je normalno biti sluškinja.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svojim roditeljima u Osijeku – kako su me učili da budem svoja, da se borim za sebe. A ja? Što sam postala?
Ujutro sam odlučila nešto promijeniti. Kad su svekrva i svekar opet došli (jer naravno da jesu), dočekala sam ih s osmijehom – ali ovaj put drugačijim.
“Ivana, donesi nam kavu,” rekla je svekrva čim je sjela.
Duboko sam udahnula: “Neću danas kuhati kavu. Umorna sam i želim popiti svoju kavu na miru. Ako želite, aparat je tamo.” Svekrva me pogledala kao da sam poludjela.
Dario je skočio: “Ivana! Što ti je?”
“Ništa mi nije. Samo više ne želim biti nevidljiva u vlastitoj kući,” rekla sam mirno.
Nastao je muk. Svekrva se prva pribrala: “Ako ti smetamo…”
“Ne smetate mi ako poštujete mene i moj dom,” odgovorila sam.
Dario me gledao kao da me prvi put vidi. Lena mi se nasmiješila i sjela mi u krilo.
Tog dana nisam bila sluškinja. Tog dana bila sam Ivana – žena koja zaslužuje poštovanje.
Ali pitam vas – koliko nas još šuti zbog mira u kući? Koliko nas još gubi sebe zbog tuđih očekivanja? Hoćemo li ikada biti dovoljno hrabre da kažemo – dosta?