Susjed je otvorio u kućnom ogrtaču. Onda sam primijetila iznošenu majicu koju je moj muž nosio kad je otišao od kuće
“Gospodine, jeste li dobro?” začula sam glas iz hodnika dok sam stajala pred vratima stana 12B, držeći u ruci šalicu kave koja se tresla zajedno sa mnom. Kiša je lupkala po prozoru, a Zagreb je tog jutra bio siv i težak. Nisam ni primijetila da mi je suza skliznula niz obraz dok sam pokušavala smisliti što ću reći susjedu Davoru, koji mi je otvorio vrata u starom, izblijedjelom kućnom ogrtaču.
“Oprostite, Davor… Znam da je rano, ali… jeste li možda vidjeli mog muža?” riječi su mi izlazile nesigurno, kao da se bojim onoga što bih mogla čuti. Davor me gledao zbunjeno, a onda je pogledao prema unutrašnjosti stana. U tom trenutku, na naslonjaču iza njega, ugledala sam iznošenu sivu majicu s natpisom ‘Dinamo prvak’, onu istu koju je moj muž Ivan nosio kad je sinoć izašao iz stana.
Srce mi je počelo lupati kao ludo. “To je Ivanova majica…” prošaptala sam više sebi nego njemu. Davor je zastao, a onda se nespretno nasmiješio: “Ma nije, to je moja… Slične su, znaš kako to ide.”
Ali znala sam. Osjećala sam to već mjesecima – hladnoću u Ivanovim riječima, odsutnost u njegovim pogledima, sve češća poslovna putovanja u Osijek ili Split, iako radi u banci u centru Zagreba. Nikad nismo imali velike svađe, ali tišina između nas bila je glasnija od bilo kakvog vikanja.
Vratila sam se u stan i sjela za kuhinjski stol. Na njemu su još uvijek stajale dvije šalice – jedna prazna, druga napola puna. Ivanova šalica. Pogled mi je pao na mobitel; poruka od Ivane, moje najbolje prijateljice: “Jesi dobro? Opet si bila budna cijelu noć?” Nisam joj odgovorila. Nisam znala što bih rekla.
Sjećam se kad smo se Ivan i ja upoznali na Jarunu, na roštilju kod zajedničkih prijatelja. Bio je duhovit, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Prve godine braka bile su kao iz bajke – vikendi na moru kod njegovih roditelja u Zadru, večere uz svijeće, planovi o djeci koje nikad nismo ostvarili jer “nije još vrijeme”.
Ali onda su došle godine šutnje. Ivan bi dolazio kasno s posla, umoran i nervozan. Ja bih ga čekala s večerom i pitanjima na koja nikad nije imao odgovore. “Sve je u redu, samo sam umoran,” govorio bi svaki put.
Jedne večeri prije nekoliko mjeseci, dok sam slagala rublje, pronašla sam žensku narukvicu u njegovoj jakni. “To je od kolegice s posla, slučajno mi je upala kad smo išli na ručak,” rekao je bez treptaja. Povjerovala sam mu jer nisam imala snage za istinu.
Ali sada, gledajući tu majicu kod Davora, sve mi se složilo. Ivan nije bio na poslovnom putu. Bio je ovdje, u našem susjedstvu. I nije bio sam.
Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike – Ivan i Davor kako piju pivo na balkonu prošlog ljeta, smijeh koji mi je tada bio drag, a sada me gušio. Sjetila sam se kako mi je Davor jednom rekao: “Znaš, ti si previše dobra za ovog svijeta.” Tada sam to shvatila kao kompliment.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i pozvonila kod Davora opet. Otvorio mi je vrata, ovaj put obučen i ozbiljan.
“Davor, molim te… Reci mi istinu. Je li Ivan bio ovdje sinoć?”
Davor je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima: “Nisam htio biti taj koji će ti reći… Ali zaslužuješ znati. Ivan i ja… već neko vrijeme smo zajedno. Nije ti htio reći jer te ne želi povrijediti.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve moje sumnje, svi moji strahovi – sada su imali ime i lice.
“Zašto?” upitala sam kroz suze.
“Nije znao kako ti reći. Bojao se da će te izgubiti zauvijek kao prijatelja. Zna koliko ti znači obitelj…”
Nisam znala što da kažem. Samo sam otišla niz stepenice i izašla na kišu bez kišobrana. Hodala sam po Vlaškoj ulici dok mi noge nisu otupjele od hladnoće.
Tih dana nisam jela ni spavala. Ivana me zvala svaki dan: “Moraš razgovarati s njim! Moraš mu reći kako se osjećaš!” Ali kako da razgovaram s nekim tko me godinama lagao?
Ivan se vratio kući nakon tri dana. Sjeli smo za stol kao dvoje stranaca.
“Žao mi je,” rekao je tiho.
“Zašto nisi rekao istinu?”
“Bojao sam se da ćeš me mrziti. Da ćeš sve izgubiti – mene, prijatelje…”
“Već sam sve izgubila,” odgovorila sam.
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Preselila sam kod Ivane na Trešnjevku dok ne pronađem svoj mir. Dani su prolazili sporo; svaki zvuk na hodniku podsjećao me na život koji više nije moj.
Ponekad se pitam gdje sam pogriješila. Jesam li trebala ranije postaviti pitanja? Jesam li previše vjerovala ljudima koje volim?
Možda ste i vi bili u sličnoj situaciji – kad istina zaboli više od laži. Što biste vi napravili da ste bili na mom mjestu? Je li bolje živjeti u laži ili riskirati sve zbog istine?