„Sutra pakirate svoje stvari i odlazite” – Priča jedne bosanske majke koja je napokon izabrala sebe

„Sutra pakirate svoje stvari i odlazite.” Te riječi su mi gorčinom presjekle grlo, ali nisam ih mogla više zadržati u sebi. Stajala sam na sredini dnevnog boravka, ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Na kauču su sjedili moj sin Emir i njegova supruga Amra, oboje blijedi, zatečeni, kao da ne vjeruju da ih to ja – njihova majka i svekrva – izbacujem iz kuće.

„Majko, ne možeš to uraditi! Gdje ćemo mi sad?” Emir je ustao, glas mu je bio pun nevjerice i bijesa. Amra je samo šutjela, gledala u pod, kao da se nada da će se sve ovo samo rasplinuti.

Ali ništa se nije rasplinulo. Sve je došlo do tačke ključanja. Mjesecima sam trpjela njihove svađe, njihove uvrede na moj račun, njihovu nezahvalnost. Kad su se prošle godine vratili iz Njemačke jer nisu mogli više izdržati tamošnji život, otvorila sam im vrata svoje kuće u Sarajevu. “Samo dok ne stanete na noge”, govorila sam sebi. Ali mjeseci su prolazili, a oni nisu ni pokušavali pronaći posao. Emir bi po cijele dane igrao igrice na kompjuteru, Amra bi po cijele noći gledala serije i ostavljala prljavo suđe po stolu. Ja sam radila u bolnici kao medicinska sestra, vraćala se umorna s posla i još kuhala, čistila, prala njihove stvari.

Jedne večeri, dok sam skupljala njihove tanjire s poda, Amra je dobacila: „Možeš li konačno prestati prigovarati? Nisi ti jedina koja radi.” Emir je samo slegnuo ramenima. Tad sam prvi put osjetila kako mi nešto puca u grudima. Nisam im ništa rekla, samo sam otišla u svoju sobu i plakala do kasno u noć.

Sjećam se dana kada mi je muž poginuo u ratu. Ostala sam sama s dvoje djece – Emirom i njegovom sestrom Lejlom. Borila sam se za njih kao lavica. Nikad nisam sebi dozvolila slabost. Ali sada, kad su odrasli, kad sam mislila da ću napokon malo odahnuti, osjećala sam se kao sluškinja u vlastitoj kući.

Lejla mi je često govorila: „Mama, moraš im postaviti granice. Ne možeš ih vječno spašavati.” Ali ja nisam znala kako. Srce mi nije dalo da ih povrijedim.

Sve dok te večeri nisam čula kako Emir viče na mene jer sam mu slučajno isključila kompjuter dok sam usisavala. „Jesi li ti normalna?!” vikao je. Amra je dodala: „Stvarno si nemoguća!”

Tada sam prvi put osjetila bijes jači od ljubavi. U meni se probudila žena koja je predugo šutjela.

Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljala o svemu što sam žrtvovala za njih. O tome kako sam prodala zlatni lančić koji mi je ostavila mama da bih im platila avionske karte za Njemačku. O tome kako sam radila prekovremeno da bih im kupila novi frižider kad su se vratili. O tome kako su me sada gledali kao smetnju.

Ujutro sam ustala ranije nego inače. Skuhala sam kafu i sjela za sto. Ruke su mi drhtale dok sam čekala da ustanu. Kad su konačno došli u kuhinju, rekla sam im mirno: „Sutra pakirate svoje stvari i odlazite.”

Nastao je muk. Emir me gledao kao da me prvi put vidi. „Mama, ne možeš nas izbaciti! Mi smo ti djeca!”

„Vi ste odrasli ljudi”, odgovorila sam tiho ali odlučno. „Imate dvije ruke, dvije noge. Vrijeme je da preuzmete odgovornost za svoj život.”

Amra je počela plakati. „Gdje ćemo sad? Nemamo nikoga ovdje.”

„Imate jedno drugo”, rekla sam. „I imate dovoljno vremena da pronađete posao i stan.”

Te noći nisam oka sklopila. Srce mi se kidalo od bola, ali znala sam da moram izabrati sebe. Nisam više mogla biti žrtva u vlastitoj kući.

Sutradan su spakovali svoje stvari u dvije stare torbe i otišli bez pozdrava. Gledala sam kroz prozor kako odlaze niz ulicu – moj sin kojeg sam nosila devet mjeseci pod srcem i žena koju je izabrao.

Danima poslije osjećala sam prazninu i krivnju. Pitala sam se jesam li loša majka? Jesam li ih trebala još malo trpjeti? Ali onda bih se sjetila svih onih večeri kad su me ponižavali i shvatila: ako ne postavim granice sada, nikada neću imati svoj mir.

Lejla me nazvala: „Mama, ponosna sam na tebe. Napokon si izabrala sebe.”

Danas živim sama u svojoj kući. Ponekad mi nedostaje buka koju su pravili Emir i Amra, ali više ne osjećam strah ni tjeskobu kad ulazim u vlastiti dom.

Pitam se: Koliko nas majki još uvijek šuti i trpi zbog djece koja su zaboravila što znači poštovanje? Kada ćemo napokon naučiti voljeti sebe jednako koliko volimo njih?