Suze između zidova: Bitka za vlastiti glas u majčinoj kući
“Ne mogu više živjeti u ovom neredu! Rekla si da vodim ovu kuću!” vrisnula sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi se tresle dok sam stajala nasred dnevnog boravka, okružena mirisom svježe ispečenih pita i zvukom stare, škripave stolice na kojoj je sjedila moja majka. Pogledala me ispod obrva, onim pogledom koji je uvijek govorio više od riječi.
“Ne viči na mene, Lejla. Nisi ti ovdje gazdarica. Dok si pod mojim krovom, radićeš kako ja kažem,” rekla je hladno, kao da joj je svejedno što mi se srce raspada na komadiće.
Odrasla sam u ovom stanu na Grbavici, gdje su zidovi uvijek bili bijeli, zavjese ispeglane, a stolnjaci složeni pod pravim kutom. Moja majka, Azra, bila je poznata po tome što joj ništa nije moglo promaknuti – ni prašina na polici, ni četvorka u dnevniku. “Ako nisi najbolja, nisi ništa,” govorila bi dok bi mi popravljala kragnu prije škole.
Moj otac, Senad, bio je tih čovjek. Uvijek bi se povukao kad bi napetost narasla. Sjećam se kako bi sjedio za stolom, gledao kroz prozor i šutio dok bi mama i ja vodile naše beskrajne bitke. “Pusti je, Lejla. Ona to radi za tvoje dobro,” znao bi reći tiho, ali nikad nije stao na moju stranu.
Sada imam 28 godina i još uvijek živim ovdje. Svaki pokušaj da odem bio je dočekan suzama i prijetnjama: “Ako odeš, nemoj se vraćati!” ili “Šta ćeš sama u ovom gradu?” Prijateljice su mi govorile da sam previše vezana za nju, ali kako objasniti nekome tko nije rastao uz Azru? Kako objasniti da ljubav može biti uteg?
Jednog dana, nakon još jedne svađe zbog neispeglanih zavjesa, sjela sam na balkon i zapalila cigaretu. Nisam pušačica, ali tog dana mi je trebalo nešto što će me smiriti. Gledala sam u nebo iznad Sarajeva i pitala se: “Je li ovo sve što me čeka? Hoću li cijeli život biti ta kćerka koja nikad nije dovoljno dobra?”
Moj brat Emir otišao je još prije pet godina. On je uvijek bio mamina radost – odličan student elektrotehnike, sportaš, uzoran dečko. Kad je otišao u Zagreb na fakultet, mama je tjednima plakala, ali mu nikad nije zamjerila. Meni bi zamjerila i ako bih kasnila deset minuta s posla.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u kupaonici, čula sam mamu kako razgovara telefonom s tetkom Nadom iz Mostara. “Lejla? Ma ona ti je uvijek bila nezahvalna. Sve joj dam, a ona samo prigovara. Nema ona srca kao Emir.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela plakati pred njom pa sam izašla van i hodala satima po kiši.
Kad sam se vratila kući, mama me dočekala na vratima: “Gdje si bila? Znaš li ti koliko je sati?”
“Šetala sam. Trebalo mi je malo zraka,” odgovorila sam umorno.
“Uvijek ti nešto treba! Nikad nisi zadovoljna! Pogledaj ovu kuću – sve moraš ostaviti na meni!”
“Mama, imam 28 godina! Zar ne vidiš da se gušim ovdje?”
Nije odgovorila. Samo je okrenula leđa i otišla u svoju sobu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam propustila zbog njezinih zahtjeva – izlasci s prijateljima koje sam otkazivala jer je trebalo čistiti stan, veze koje su pucale jer nijedan dečko nije bio dovoljno dobar za nju. Sjetila sam se Dine, jedinog muškarca kojeg sam voljela. Otišao je jer nije mogao podnijeti stalne kritike moje majke.
Sljedećeg jutra probudila sam se ranije nego inače. Donijela sam odluku – moram razgovarati s njom iskreno, bez straha.
“Mama, možemo li razgovarati?” pitala sam dok je pripremala kafu.
Pogledala me sumnjičavo: “Šta sad hoćeš?”
“Želim da znaš da te volim, ali ne mogu više ovako. Osjećam se kao da nikad nisam dovoljno dobra za tebe. Sve što radim nije dovoljno. Umorna sam od pokušavanja.” Glas mi je drhtao.
Nije odmah odgovorila. Skuhala je kafu do kraja pa sjela nasuprot mene.
“Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za vas? Tvoj otac nikad nije bio tu kad je trebalo. Sve sam sama morala. I sad ti meni kažeš da nisam dobra majka?”
“Ne govorim to. Samo želim da me vidiš onakvu kakva jesam, a ne kakva misliš da trebam biti.” Suze su mi klizile niz lice.
Dugo smo šutjele. Onda je ustala i otišla u sobu bez riječi.
Tog dana odlučila sam početi tražiti stan za sebe. Znala sam da će biti teško – Sarajevo nije grad gdje se lako živi s prosječnom plaćom. Ali više nisam mogla ostati tu gdje svaki dan osjećam da nestajem.
Prijateljica Amra mi je rekla: “Lejla, vrijeme je da misliš na sebe. Tvoja mama će uvijek biti takva. Moraš joj pokazati da možeš sama.”
Nakon nekoliko tjedana našla sam mali stan na Dolac Malti. Prvi put u životu osjećala sam strah i uzbuđenje istovremeno.
Kad sam rekla mami da odlazim, plakala je satima. “Ostavljaš me samu! Nakon svega što sam učinila za tebe!”
“Ne ostavljam te, mama. Samo želim svoj život. Doći ću te posjećivati svaki vikend,” rekla sam tiho.
Prvih nekoliko mjeseci bilo je teško – često bih navečer plakala od samoće i grižnje savjesti. Ali svaki put kad bih pogledala oko sebe i vidjela nered koji sama ostavljam ili neostavljene stolnjake na stolu – znala sam da napokon dišem.
Danas, godinu dana kasnije, odnos s mamom polako se popravlja. Dolazim joj često – sada razgovaramo više nego ikad prije. Ponekad još uvijek osjetim onaj stari pritisak kad mi kaže: “Jesi li jela? Jesi li pospremila stan?”, ali sada znam reći: “Jesam, mama – ali onako kako ja želim.”
Pitam se često: Koliko nas još živi u sjeni roditeljskih očekivanja? Koliko nas ima hrabrosti reći: ‘Dosta je’? Možemo li ikada biti slobodni od tih zidova koje su drugi izgradili oko nas?