Suze na pragu: Kad sin ne želi oca kojeg sam voljela
“Ne želim ga vidjeti, mama! Zašto me tjeraš?” Filip je stajao nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka, lice mu je bilo crveno od suza i bijesa. U tom trenutku, srce mi se slomilo na tisuću komadića. Nisam znala što reći. Samo sam stajala i gledala ga, svog sina, svog jedinog saveznika u ovom hladnom stanu u Novom Zagrebu, dok su vani prolaznici žurili kući s vrećicama iz Lidla.
Sve je počelo prije petnaest godina, kad sam imala devetnaest i bila ludo zaljubljena u Marka. On je bio onaj tipičan dečko iz Travnika – visok, crne oči, uvijek spreman na šalu, ali nikad spreman na ozbiljan razgovor. Ja sam bila ona koja je uvijek nosila knjige pod rukom, sanjala o studiju prava u Zagrebu i brinula se hoću li imati dovoljno za tramvajsku kartu. Marko me osvojio svojom lakoćom, smijehom i obećanjima da će sve biti dobro. Vjenčali smo se mladi, premladi, rekli bi svi naši roditelji. Kad sam ostala trudna s Filipom, Marko je već bio na putu za Njemačku – “samo privremeno”, govorio je. “Da zaradim za nas.” Ali privremeno se pretvorilo u godine.
Filip je rastao bez njega. Prve korake napravio je uz moju mamu, a prvu riječ rekao je mojoj sestri Martini. Marko bi zvao povremeno, ali uvijek u krivo vrijeme – kad Filip spava ili kad smo kod doktora. Slala sam mu slike, ali odgovori su bili rijetki. S vremenom sam prestala slati.
Kad sam upoznala Adnana, nisam ni znala da još mogu voljeti. On je bio sve što Marko nije – strpljiv, nježan, uvijek prisutan. Bio je iz Bihaća, došao je u Zagreb zbog posla i ostao zbog mene. Filip ga je odmah zavolio. Zvao ga je “Adno” jer nije mogao izgovoriti njegovo ime kad je imao četiri godine. Adnan ga je učio voziti bicikl, vodio ga na Dinamove utakmice i pomagao mu s matematikom kad ja više nisam znala objasniti zadatke.
Godine su prolazile. Marko se javljao sve rjeđe. Kad bi došao u Hrvatsku, nikad nije imao vremena za Filipa – uvijek neki posao, neka rodbina koju mora obići. Filip ga nije ni pamtio.
A onda, prošle zime, Marko se vratio iz Njemačke. Nazvao me jedne večeri dok sam slagala rublje: “Ivana, možemo li popiti kavu? Želim vidjeti Filipa.” U meni se probudila nada – možda možemo popraviti ono što smo izgubili? Možda Filipu treba njegov pravi otac?
Kad sam to rekla Adnanu, samo je šutio. Nije rekao ništa loše o Marku, ali sam vidjela tugu u njegovim očima. Znam da ga boli pomisao da bi Filip mogao otići svom biološkom ocu.
Ali najteže mi je bilo reći Filipu. Sjeli smo za kuhinjski stol, on s mobitelom u ruci, ja s rukama koje su drhtale.
“Filipe, tata Marko se vratio. Želi te vidjeti. Što misliš o tome?”
Pogledao me kao da sam mu rekla da mora preseliti na Mjesec.
“Zašto bih ga vidio? On me nikad nije htio vidjeti! Adnan je moj tata!”
“Znam, ljubavi… Ali Marko ti je otac. Možda bi bilo dobro da ga upoznaš…”
“Ne želim! Ne zanima me!” Viknuo je i pobjegao u svoju sobu.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam napravila krivo – jesam li trebala više inzistirati da Marko bude prisutan? Jesam li prebrzo pustila Adnana u naš život? Jesam li ja ta koja ne zna što znači biti majka?
Sljedećih dana Marko me zvao nekoliko puta. “Ivana, molim te… Samo da ga vidim na sat vremena.”
“Ne mogu ga natjerati na to”, rekla sam tiho.
“On mi je sin! Imam pravo!”
“Imaš pravo… Ali ima i on pravo birati koga voli.”
Marko je spustio slušalicu.
Adnan me grlio te večeri dok sam plakala na njegovom ramenu.
“Pusti ga”, šapnuo mi je. “Filip zna tko mu je otac. To nije krv nego srce.”
Ali nisam mogla pustiti. Osjećala sam krivnju prema Marku – možda bi Filip bio drugačiji da je imao oca uz sebe? Možda bi manje patio zbog razvedenih roditelja? Možda bi bio sretniji?
Jednog dana Filip mi je rekao:
“Mama, molim te… Ne pričaj više o njemu. Ja imam svog tatu. Adnan me voli i ja njega volim. To mi je dovoljno.”
Gledala sam svog sina i shvatila da ne mogu natjerati dijete da voli nekoga samo zato što mu je otac po krvi.
Marko se više nije javljao. Čula sam od zajedničkih prijatelja da se vratio u Njemačku.
A ja? Ja još uvijek svaku večer sjedim uz prozor i pitam se jesam li mogla nešto drugačije napraviti.
Može li dijete istinski oprostiti roditelju koji ga je napustio? I jesam li ja sebična što želim da moj sin ima ono što ja nikad nisam imala – cijelu obitelj?