Sve što nisam znala o svom sinu: Istina koja je promijenila moj život
“Ne mogu više šutjeti, Jasna. Moram ti reći istinu.” Glas Maje, nekadašnje partnerice mog sina, bio je tih, ali odlučan. Sat na zidu pokazivao je 20:53. U kuhinji je još mirisalo na večeru, ali meni se činilo da je cijeli svijet stao.
“Majo? Što se dogodilo? Je li sve u redu s Lanom?” upitala sam, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Lana je moja unuka, svjetlo mog života otkad se rodila prije šest godina. Od razvoda mog sina Ivana i Maje, viđala sam je rjeđe, ali uvijek sam vjerovala da su oboje dobri roditelji.
“Nije u redu… Ništa nije u redu, Jasna. Ne mogu više sama nositi ovo… Ivan… on nije onakav kakvim ga ti vidiš.”
Osjetila sam kako mi se ruke tresu. Ivan je moj sin jedinac. Uvijek tih, povučen, ali dobar dečko. Nikad nije pio, nije se tukao, uvijek bi pomogao starijima u zgradi. Nakon razvoda bio je utučen, ali nikad nisam posumnjala da bi mogao biti loš otac.
“Majo, molim te, reci mi što se događa. Ne muči me ovako,” prošaptala sam.
S druge strane slušalice čulo se samo disanje. “Ivan… znaš li ti da on viče na Lanu? Da joj prijeti kad misli da ga nitko ne čuje? Da je jednom bacio njezinu omiljenu igračku kroz prozor jer nije htjela odmah pospremiti sobu?” Glas joj je zadrhtao.
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. “Ne… to nije moguće. Moj Ivan ne bi…”
“Znam da ti je teško vjerovati. I meni je bilo. Ali Lana ima noćne more, Jasna. Boji se svog oca. Ja više ne mogu šutjeti. Morala sam ti reći.”
Nakon tog razgovora nisam spavala cijelu noć. Oči su mi bile crvene od plača i nevjerice. U glavi su mi odzvanjale Majine riječi: “Boji se svog oca.”
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Ivanom. “Sine, kako si? Kako Lana?”
“Dobro smo, mama. Sve po starom,” odgovorio bi kratko, izbjegavajući moj pogled.
Pokušala sam ga zagrliti kao nekad kad je bio dijete, ali se ukočio. “Mama, nemoj sad, žurim na posao.” Otišao je bez pozdrava.
Nisam znala što da radim. S jedne strane bila sam majka koja želi vjerovati svom djetetu. S druge strane bila sam baka koja ne može ignorirati vapaj svoje unuke i bivše snahe.
Jednog popodneva otišla sam do Maje bez najave. Otvorila mi je vrata s podočnjacima do pola lica.
“Jasna… nisam očekivala da ćeš doći. Lana je kod prijateljice.”
Sjela sam za kuhinjski stol i gledala u njezine ruke koje su nervozno vrtile šalicu kave.
“Majo, moram znati sve. Sve što znaš o Ivanu i Lani. Molim te.”
Počela mi je pričati o stvarima koje nikad nisam željela čuti: o vikendima kad bi Lana dolazila uplakana kući, o tome kako Ivan gubi kontrolu kad ga nešto iznervira, o riječima koje su boljela više od udarca.
“Jasna, ja ne želim da Lana izgubi oca. Ali ne mogu više gledati kako pati. Trebam tvoju pomoć. Ako ti nešto kažeš Ivanu… možda će tebe poslušati.”
Vratila sam se kući slomljena. Cijelu noć sam razmišljala gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li previše štitila Ivana? Jesam li zatvarala oči pred njegovim slabostima?
Sljedeći dan pozvala sam ga na ručak pod izlikom da mu želim pomoći oko papirologije za posao.
“Sine… moramo razgovarati,” rekla sam čim je sjeo za stol.
“Opet ti i tvoje brige… Mama, sve je pod kontrolom,” odgovorio je nervozno.
“Nije pod kontrolom! Lana ima noćne more! Plaši se tebe! Maja mi je sve ispričala!”
Ivan je problijedio. “Maja izmišlja! Ona me želi uništiti! Ti joj vjeruješ više nego meni? Vlastitom sinu?”
“Ne radi se o tome kome vjerujem! Radi se o Lani! O tvojoj kćeri! Sine, molim te… potraži pomoć ako ti treba! Nije sramota!”
Ustao je naglo i lupio vratima od sobe. Satima nije izlazio.
Te večeri nazvala me Maja: “Jasna, hvala ti što si pokušala. Znam da nije lako.” Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno.
Dani su prolazili u napetosti i šutnji. Ivan me izbjegavao, a ja sam pokušavala pronaći način da mu pomognem bez da ga još više udaljim od sebe i Lane.
Jednog dana Lana mi je došla u posjetu. Sjela mi je u krilo i šaptala: “Baka… tata više ne viče na mene kad si ti tu.”
Stisnula sam je čvrsto uz sebe i obećala joj u sebi da ću učiniti sve da bude sigurna i voljena.
Ponekad se pitam gdje smo kao društvo pogriješili kad nas je više strah priznati slabost nego izgubiti dijete ili unuku? Koliko još majki i baka šuti jer ne želi vidjeti istinu?
Možda nisam savršena majka ni baka, ali znam jedno: istina boli manje nego laž u kojoj živimo godinama.