Svekrvina „genijalna“ ideja: Dajte mi svoju ušteđevinu, a ja ću stan prepisati na vašu kćerku
“Ivana, hajde sjedi, moramo ozbiljno razgovarati,” rekla je svekrva Mira dok je nervozno premještala šalice po stolu. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nije prošlo ni pet minuta otkako sam došla s posla, a već sam znala da nešto nije u redu. Suprug Dario sjedio je pored nje, šutljiv, pogled prikovan za pod. Mala Lana igrala se u kutu dnevne sobe, nesvjesna oluje koja se sprema.
“Znaš i sama kako su danas vremena teška,” nastavila je Mira, “a ja sam razmišljala… Zašto da vašoj Lani jednog dana ne ostane ovaj stan? Ali, naravno, život nije besplatan. Ja sam stara, treba mi sigurnost. Ako mi date svoju ušteđevinu, ja ću stan prepisati na Lanu. Sve legalno, kod bilježnika.”
Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje. Godinama smo Dario i ja štedjeli svaku kunu, odricali se putovanja, novih cipela, izlazaka. Sve za tu famoznu sigurnost – za Lanu, za nas. Sad bi sve to nestalo u jednom trenutku povjerenja? Ili ludosti?
“Mama, pa to nije mala stvar,” Dario je konačno progovorio. “Ivana i ja smo štedjeli godinama. Kako možemo biti sigurni da ćeš stvarno prepisati stan na Lanu?”
Mira je odmahivala rukom: “Ma kakvi ste vi to ljudi? Zar mislite da bih vas prevarila? Pa ja sam vaša majka!”
Ali ja sam znala – iza te rečenice uvijek se krila neka zamka. Mira je bila poznata po svojim “genijalnim” idejama koje su uvijek nekako završavale tako da ona profitira, a mi ostanemo s glavoboljom.
Te noći nisam mogla spavati. Dario je hrkao pored mene, a ja sam zurila u strop i vrtjela scenarije po glavi. Što ako pristanemo? Što ako odbijemo? Što ako Mira stvarno prepiše stan na Lanu? A što ako nas prevesla?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Mira je dolazila svaki dan s novim argumentima: “Znate li vi koliko vrijedi ovaj stan? Znate li koliko bi vas koštalo da ga kupite na tržištu? Ja vam nudim priliku života!”
Moja mama, Vesna, kad je čula za svekrvinu ponudu, samo je prevrnula očima: “Ivana, ne budi naivna. Stan dok nije na papiru – nije vaš. Sjeti se što se dogodilo teti Jadranki kad je vjerovala rodbini!”
Ali Dario je bio pod pritiskom. Njegova mama mu je svaki dan nabijala osjećaj krivnje: “Ti si moj sin jedinac! Zar nećeš pomoći svojoj majci kad joj je najteže?”
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Lana je došla do mene i povukla me za rukav: “Mama, zašto si tužna?” Pogledala sam je i osjetila suze kako naviru. Nisam znala što da joj kažem. Kako objasniti djetetu da odrasli ponekad ne znaju što je ispravno?
Dani su prolazili, a pritisak je rastao. Na poslu nisam mogla misliti ni na što drugo. Kolegica Sanja primijetila je moju odsutnost: “Ivana, jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.”
Ispričala sam joj sve. Sanja je odmah rekla: “Nemoj ni pomišljati! Znaš li koliko ljudi znam koji su ostali bez svega zbog takvih dogovora? Ako već pristajete, tražite ugovor kod odvjetnika!”
Dario i ja smo napokon sjeli za stol sami. “Ivana, ne znam što da radim. Ne želim povrijediti mamu, ali ni riskirati našu budućnost. Što ti misliš?”
“Mislim da moramo biti pametni,” rekla sam tiho. “Ako pristajemo, sve mora biti crno na bijelo. Bez emocija – samo pravila igre.”
Kad smo to rekli Miri, uvrijedila se: “Znači ne vjerujete mi! Pa što sam ja vama – strankinja?”
“Nisi strankinja, ali ovo nije mala stvar,” odgovorio je Dario odlučnije nego ikad prije.
Sljedećih tjedan dana Mira nije dolazila niti zvala. U kući je vladala tišina koja je boljela više od svađe.
Jednog jutra zazvonio je telefon. Bila je to Mirina sestra Ružica: “Ivana, znaš li ti što radiš svojoj svekrvi? Ona plače svaki dan! Kaže da ste joj okrenuli leđa zbog nekakvog papira!”
Osjetila sam kako mi se želudac okreće. Svi su me gledali kao negativca – ženu koja ne vjeruje vlastitoj obitelji.
Ali nisam popustila. Dario i ja smo otišli kod odvjetnika i dogovorili sastanak s Mirom. Kad smo joj to rekli, prvo je odbijala doći. Onda se pojavila s papirima iz 1987., tvrdeći da su to “dokazi” da će sve biti pošteno.
Na kraju smo ipak sjeli svi zajedno kod odvjetnika. Mira je bila hladna i distancirana cijelo vrijeme dok su papiri prolazili kroz ruke pravnika.
Kad smo konačno potpisali ugovor kojim stan prelazi na Lanu tek nakon Mirine smrti, a naša ušteđevina ide Miri kao doživotna renta – osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno.
Nakon svega, odnosi su ostali zategnuti. Mira više nikad nije bila ista prema meni – uvijek s dozom sumnje i zamjeranja.
Ali kad navečer pogledam Lanu kako mirno spava, znam da sam napravila ono što sam morala.
Ponekad se pitam – gdje prestaje povjerenje među obitelji i počinje potreba za zaštitom vlastite budućnosti? Jesam li pogriješila što nisam vjerovala svojoj svekrvi ili sam napokon naučila postaviti granice?