Svi su mislili da sam dadilja, a ne majka: Priča o identitetu i predrasudama

“Gospođo, gdje vam je majka djeteta?” upitala me prodavačica u Konzumu, dok sam držala ruku svoga sina, malenog Darija, koji je veselo skakutao oko mene. Zaledila sam se na mjestu. Pogledala sam je ravno u oči, pokušavajući shvatiti šali li se ili je ozbiljna. “Ja sam njegova majka,” izgovorila sam tiho, ali odlučno. Osjetila sam kako mi obrazi gore, a srce lupa kao ludo. Darije me pogledao zbunjeno, ne shvaćajući što se događa, ali osjetio je moju nelagodu pa se privio uz mene.

Ovo nije bio prvi put da mi se to dogodilo. Moj tamniji ten i crna kosa uvijek su izazivali pitanja i poglede u našem malom gradu na sjeveru Hrvatske. Moj muž Ivan je svijetle puti, plavih očiju, tipičan Slavonac, a naš sin je povukao na njega. Ljudi su često pretpostavljali da sam dadilja ili čak strankinja koja čuva tuđe dijete. I svaki put kad bih čula to pitanje, osjećala sam kao da mi netko nožem para srce.

“Mirela, nemoj se uzrujavati zbog gluposti,” govorila bi mi moja sestra Sanja dok bismo pile kavu na balkonu. “Ljudi su uvijek bili takvi. Ne mogu podnijeti ništa što odskače od njihove slike normalnog.” Ali kako da ne budem povrijeđena? Kako da objasnim svom djetetu zašto ljudi misle da nisam njegova majka?

Najgore je bilo prošlog ljeta na dječjem rođendanu kod susjede Ane. Djeca su trčala po dvorištu, a roditelji su sjedili za stolom pod sjenicom. Ana me predstavila svojoj prijateljici iz Zagreba: “Ovo je Mirela, ona čuva malog Darija.” Nisam mogla vjerovati svojim ušima. “Ne, Ana, ja sam Darijeva mama,” rekla sam glasno, osjećajući kako mi glas podrhtava. Ana se zbunila, a njezina prijateljica me odmjerila od glave do pete i samo promrmljala: “Aha… oprostite.” Taj trenutak bio je kao hladan tuš. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Ivan je pokušavao biti podrška, ali ni on nije uvijek razumio dubinu moje boli. “Ma pusti ih, ljubavi. Znaš da si najbolja mama na svijetu. Što te briga što drugi misle?” Ali mene je boljelo svaki put kad bih morala objašnjavati tko sam i zašto izgledam drugačije. Moji roditelji su iz Bosne, doselili su u Hrvatsku još prije rata. Odrasla sam slušajući kako nas zovu “došljaci”, kako nam se smiju zbog naglaska ili običaja koje smo zadržali. Mislila sam da će biti lakše kad odrastem, ali predrasude su samo promijenile oblik.

Jedne večeri, dok sam uspavljivala Darija, pitao me: “Mama, zašto ljudi misle da nisi moja mama?” Srce mi se slomilo na tisuću komadića. “Zato što ljudi ponekad gledaju samo ono što vide izvana, a ne ono što je unutra,” odgovorila sam mu nježno, milujući ga po kosi. “Ali ti znaš tko sam ja tebi, zar ne?” On se nasmiješio i zagrlio me najjače što je mogao.

U školi su počeli šaptati iza leđa kad bih došla po njega. Čula sam kako jedna učiteljica govori drugoj: “Ona ti je iz Bosne, znaš…” Kao da je to nešto loše ili sramotno. Počela sam izbjegavati roditeljske sastanke i druženja jer nisam više imala snage za poglede i šaputanja. Sanja me nagovarala da im sve kažem u lice, ali nisam htjela praviti scene zbog Darija.

Jednog dana Darijeva učiteljica Lidija me zamolila da ostanem nakon nastave. “Mirela, primijetila sam da ste povučeni u zadnje vrijeme. Ako vam treba razgovor ili pomoć…” Pogledala sam je i osjetila kako mi naviru suze. Prvi put netko nije pitao odakle sam ili zašto izgledam tako kako izgledam – samo je vidjela mene kao osobu.

“Znaš li koliko puta su mi rekli da nisam dovoljno dobra mama jer ne pečem slavonske kolače ili ne pričam kao ostale žene ovdje?” upitala sam je kroz suze. Lidija me zagrlila i rekla: “Mirela, majčinstvo nije stvar izgleda ni porijekla. Važno je ono što nosiš u srcu i što daješ svom djetetu.” Te riječi su mi dale snagu kakvu dugo nisam osjetila.

Počela sam polako vraćati svoje dostojanstvo. Prijavila sam se za volontiranje u školi i organizirala radionicu o različitostima za djecu i roditelje. Prvi put sam javno ispričala svoju priču – o tome kako je biti drugačiji u maloj sredini, kako boli kad te stalno podsjećaju da nisi “njihova” i koliko znači kad te netko prihvati bez pitanja.

Neki su roditelji okretali glavu, ali većina ih je slušala u tišini. Nakon radionice prišla mi je jedna mama, Jasmina: “Mirela, hvala ti što si ovo podijelila s nama. I sama sam došla iz Bihaća prije deset godina i još uvijek osjećam da nisam potpuno prihvaćena.” Tada sam shvatila da nisam sama.

Danas više ne dopuštam da me tuđa mišljenja određuju. Moj sin zna tko mu je majka i ponosan je na naše korijene. I dalje ima dana kad me pogodi neki pogled ili riječ, ali sada znam da vrijedim više od tuđih predrasuda.

Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti zbog srama ili straha? Koliko nas skriva svoje pravo lice samo zato što se ne uklapamo u tuđe okvire? Možda je vrijeme da svi zajedno progovorimo.