Svjetlo u tami: Kako sam pronašla vjeru kad je sve izgledalo izgubljeno

“Ne mogu više, mama! Sve mi se raspada pred očima!” viknula sam kroz suze, dok sam sjedila na podu kuhinje, držeći mobitel u ruci. S druge strane linije, mama je šutjela. Znam da joj je srce pucalo, ali nije znala što reći. “Ivana, molim te, nemoj gubiti nadu. Bog ima plan za tebe,” šapnula je napokon, ali meni su te riječi tada zvučale kao prazna utjeha.

Bilo je to prošle zime, kad sam nakon deset godina rada u jednoj zagrebačkoj firmi dobila otkaz. Kriza je pokosila mnoge, ali ja sam vjerovala da sam sigurna. Moj muž, Dario, već mjesecima nije mogao pronaći posao. Naša kćerka Lana imala je problema u školi, povukla se u sebe i prestala razgovarati s nama. Računi su se gomilali, a ja sam osjećala kako me tjeskoba guši svakim danom sve više.

“Ivana, moraš biti jaka zbog Lane,” govorila mi je prijateljica Mirela dok smo šetale Maksimirom. “Znam da ti je teško, ali nisi sama. Hajde, dođi večeras kod mene na molitvenu grupu. Možda ti pomogne.”

Isprva sam odbijala. Nisam bila religiozna. Odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji iz Osijeka, ali vjera mi je uvijek bila nešto apstraktno. No te večeri, kad sam gledala Lanu kako sjedi sama u svojoj sobi, odlučila sam otići.

U Mirelinom stanu bilo je desetak ljudi. Svi su pričali o svojim problemima – netko je izgubio roditelja, netko se borio s bolešću, netko s ovisnošću. Slušala sam ih i osjećala kako mi se srce otvara. Kad su počeli moliti, nisam znala što bih rekla. Samo sam šutjela i plakala.

“Ivana, Bog te voli baš ovakvu kakva jesi,” rekla mi je tada starija gospođa Ružica. “Nije važno koliko si puta pala, nego koliko puta si ustala.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.

Sljedećih tjedana nastavila sam dolaziti na molitvene susrete. Počela sam čitati Bibliju i razgovarati s Bogom na svoj način. Nije bilo lako – često bih vikala na Boga, pitala ga zašto baš ja? Zašto Lana pati? Zašto Dario ne može pronaći posao? Ali svaki put kad bih završila molitvu, osjećala bih mir koji nisam mogla objasniti.

Jednog dana Lana mi je prišla i tiho rekla: “Mama, hoćeš li moliti sa mnom?” Zagrlila sam je i zajedno smo prvi put izgovorile Očenaš. Plakale smo obje, ali to su bile suze olakšanja.

Dario je bio skeptičan. “Što ti to pomaže? Molitva neće platiti račune,” gunđao je dok je gledao oglase za posao. Nisam mu zamjerala – bio je slomljen kao i ja. Ali polako se počeo mijenjati. Jedne večeri došao je s posla (konačno je našao privremeni posao u skladištu) i rekao: “Znaš, danas sam se sjetio onoga što si mi pričala o vjeri. Možda bih i ja trebao pokušati.”

Naša obitelj nije preko noći postala savršena. I dalje smo imali problema – novac nam je bio tijesan, Lana se još uvijek borila s anksioznošću, a ja sam često padala u očaj. Ali više nisam bila sama. Osjećala sam da me Bog nosi kroz tamu.

Jednog jutra zazvonio mi je telefon. Bila je to gospođa iz jedne udruge koja pomaže ženama bez posla. “Ivana, čula sam za vas od Mirele. Trebamo nekoga tko bi vodio radionice za žene koje prolaze kroz teškoće. Zainteresirani ste?” Srce mi je poskočilo – nisam imala iskustva s vođenjem radionica, ali znala sam da želim pomoći drugima kao što su drugi pomogli meni.

Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu. Počela sam raditi s tim ženama – slušala njihove priče, dijelila svoje strahove i molitve. Zajedno smo plakale i smijale se. Naučila sam da vjera nije bijeg od problema nego snaga da ih prebrodiš.

Dario i ja smo se ponovno zbližili. Počeli smo zajedno odlaziti na misu nedjeljom, a Lana nam se pridružila kad bi imala dobar dan. Nije bilo lako – ponekad bismo se posvađali zbog sitnica ili bi nas preplavila tuga zbog svega što smo prošli. Ali sada smo znali da nismo sami.

Jedne večeri sjeli smo svi troje za stol i Dario je rekao: “Zahvalan sam što smo još uvijek zajedno.” Pogledali smo se i znali da smo preživjeli najgore.

Danas još uvijek nemam stalni posao, ali radim ono što volim i pomažem drugima. Lana polako izlazi iz svoje školjke i ima nekoliko novih prijateljica iz crkvene zajednice. Dario traži bolji posao, ali više nije ogorčen kao prije.

Ponekad se pitam: što bi bilo da nisam poslušala Mirelu? Da nisam pokušala moliti? Da nisam otvorila srce vjeri? Možda bih još uvijek bila izgubljena u tami.

I zato vas pitam: jeste li ikada osjetili da ste na dnu? Što vas je izvuklo iz tame? Možda baš vjera ili prijatelj koji vas nije pustio da potonete?