Teška odluka: Zašto ne ostavljam nasljedstvo svom sinu
“Mama, kako možeš to uraditi meni? Ja sam tvoj sin!” Adnanov glas odjekuje kroz stan, a ja osjećam kako mi srce puca na hiljadu komadića. Stojim nasuprot njemu, ruke mi drhte, ali ne smijem pokazati slabost. Lejla sjedi na kauču, pogleda prikovanog za pod, suzdržavajući suze. U tom trenutku shvatim da je ova odluka teža nego što sam ikada mogla zamisliti.
Sjećam se dana kada sam ostala sama s dvoje male djece. Bilo je to u jesen 1998. godine, Sarajevo još uvijek ranjeno ratom, a ja bez posla i bez ikakve sigurnosti. Moj bivši muž Emir slao je alimentaciju redovno, ali to nije bilo dovoljno za sve račune, knjige, zimsku odjeću i poneki slatkiš subotom. Radila sam kao čistačica u školi, a kasnije i kao spremačica u jednoj firmi. Nikada nisam imala vremena za sebe – svaki slobodan trenutak bio je posvećen njima.
Adnan je bio nemiran dječak, uvijek željan pažnje i avanture. Lejla je bila tiha, povučena, često bi mi pomagala oko kuće. Sjećam se jedne zime kada sam ostala bez novca za drva. Djeca su sjedila u jaknama, a ja sam krišom plakala u kupatilu da me ne vide. Tada sam sebi obećala da ću učiniti sve da im nikada ništa ne fali.
Godine su prolazile. Adnan je upisao fakultet, ali ga nikada nije završio. Počeo je raditi kod rođaka u automehaničarskoj radnji, ali posao mu je brzo dosadio. Često je mijenjao poslove, uvijek tražeći nešto bolje, nešto lakše. Lejla je završila medicinsku školu i zaposlila se kao medicinska sestra. Bila je vrijedna i skromna, uvijek spremna pomoći drugima.
Prije dvije godine prodala sam stan u kojem smo odrasli i kupila manji, a ostatak novca stavila na štednju. Planirala sam ostaviti sve djeci – pola Adnanu, pola Lejli. Ali onda su počeli problemi. Adnan je upao u dugove zbog kocke. Prvo su to bile male sume, a onda su došli ljudi na vrata. Jedne noći me probudio zvuk razbijanja stakla – neko je bacio kamen kroz prozor s porukom: “Vrati dugove ili će biti gore.” Tada sam shvatila da moram zaštititi Lejlu i sebe.
“Adnane, ti znaš zašto ovo radim,” pokušavam mu objasniti dok mi glas podrhtava. “Ne mogu dozvoliti da sav moj trud i ono što sam cijeli život štedjela ode na tvoje dugove i kladionice. Znaš koliko sam puta molila Boga da se promijeniš?”
On šuti, stisnutih šaka, lice mu crveno od bijesa. “A šta ja? Zar nisam tvoj sin? Zar ne zaslužujem drugu šansu?”
Lejla se konačno javlja: “Brate, mama te voli najviše na svijetu. Ali ne možeš stalno tražiti izgovore. Koliko puta si obećao da ćeš prestati? Koliko puta si nas lagao?”
Suze mi klize niz lice dok gledam svoje dijete koje više ne prepoznajem. Sjećam se onog malog dječaka koji me grlio kad bi pao i ogulio koljeno. Gdje je nestao taj Adnan?
Prošle zime sam bila bolesna – upala pluća me skoro odnijela. Lejla je dolazila svaki dan iz bolnice da mi skuha čaj i promijeni posteljinu. Adnan me nazvao jednom, pitao ima li šta novo s parama od stana. Tada sam donijela odluku: sve što imam ostavit ću Lejli.
Znam da će me mnogi osuditi – kako majka može napraviti takvu razliku među djecom? Ali šta je sa svim onim noćima kad nisam spavala zbog njegovih dugova? Sa svim lažima koje sam morala slušati? Sa strahom koji me proganja svaki put kad zazvoni telefon?
“Mama, molim te…” Adnanov glas sada zvuči slomljeno, kao da je opet onaj mali dječak. “Daj mi još jednu priliku. Obećavam…”
Ali ja više nemam snage za obećanja.
“Adnane, volim te više od svega na svijetu. Ali ljubav nije dovoljna da te spasi od tebe samog. Moraš naučiti odgovornost. Možda će ti ovo pomoći da odrasteš.”
On izlazi iz stana zalupivši vratima tako jako da se prozori zatresu. Lejla mi prilazi i grli me.
“Mama, nisi ti kriva što ga voliš manje ili više. Sam je izabrao svoj put.”
Ostajem sama u tišini stana koji više nije dom nego podsjetnik na sve što smo prošli.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila? Je li moguće voljeti dijete i istovremeno ga pustiti da padne? Može li majka ikada biti sigurna da je donijela pravu odluku?
Šta biste vi uradili na mom mjestu?