Tišina u meni: Kako sam preživjela rak i izdaju porodice

“Ne možeš računati na mene, Katarina. Imam i ja svoj život!” glas moje sestre Ivane odzvanjao mi je u ušima dok sam sjedila na rubu bolničkog kreveta, stisnutih šaka, pokušavajući zadržati suze. U tom trenutku, dok su mi kroz prozor titrale svjetiljke sarajevske noći, shvatila sam da sam ostala sama. Dijagnoza raka dojke već me bila slomila, ali ovo… ovo je bilo nešto drugo.

Sjećam se dana kada sam prvi put osjetila kvržicu. Bio je početak proljeća, miris bagrema širio se ulicom dok sam žurila na posao u malu knjižaru u centru grada. Nisam odmah pomislila na najgore. “Ma to je sigurno nešto bezazleno,” tješila me mama, dok je kuhala kafu i gledala kroz prozor, izbjegavajući moj pogled. Ali kad su nalazi stigli, sve se promijenilo.

“Katarina, moramo biti jaki. Svi smo uz tebe,” rekao je tata, ali već tada sam u njegovim očima vidjela strah. Moja mlađa sestra Ivana bila je hladna, distancirana. “Ne mogu ja to gledati, previše mi je teško,” rekla je i nestala iz mog života baš kad mi je najviše trebala.

Kemoterapije su bile pakao. Povraćala sam danima, kosa mi je opadala u pramenovima, a tijelo mi se pretvaralo u tuđinca. Mama bi dolazila povremeno, donosila juhu i brzo odlazila, uvijek u žurbi. Tata se povukao u sebe, šutio satima pred televizorom. Ivana nije dolazila ni zvala. Prijatelji su se postepeno udaljavali; valjda ih je moj strah podsjećao na vlastitu smrtnost.

Jedne noći, dok sam ležala budna, slušajući tišinu stana, osjetila sam kako me preplavljuje panika. “Zašto baš ja? Što sam skrivila?” pitala sam se iznova. U tim trenucima tišina nije bila mirna – bila je teška, prijeteća, kao da će me progutati.

Ali onda se dogodilo nešto neočekivano. Jednog dana, dok sam čekala red za terapiju u bolnici Rebro u Zagrebu, prišla mi je starija žena – gospođa Marija iz Osijeka. “Znaš, dijete, kad te svi ostave, tek tada vidiš koliko si jaka,” šapnula mi je i stisnula ruku. Te riječi su mi odzvanjale danima.

Počela sam voditi dnevnik. Pisala sam o svemu – o boli, strahu, ali i o sitnim radostima: mirisu svježe pečenog kruha iz pekare preko puta bolnice, osmijehu medicinske sestre Ane koja mi je uvijek ostavljala dodatni čaj na stolu. U tim malim trenucima nalazila sam snagu.

Jednog dana, dok sam sjedila na balkonu svog stana u Sarajevu, Ivana se pojavila na vratima. “Došla sam po neke stvari,” rekla je hladno. Nisam mogla izdržati.

“Zašto me izbjegavaš? Zar ti nisam sestra?” pitala sam drhteći.

Okrenula se prema meni s pogledom punim suza koje nije htjela pustiti. “Ne mogu gledati kako nestaješ pred mojim očima! Bojim se da ću te izgubiti kao što smo izgubili baku!”

Tada sam shvatila – svatko se nosi s boli na svoj način. Neki bježe, neki ostaju i bore se. Ali ja nisam imala izbora – morala sam ostati.

Nakon operacije osjećala sam se prazno. Tijelo mi je bilo obilježeno ožiljcima, ali duša još više. Mama me jednom pitala: “Hoćeš li ikad više biti ona stara Katarina?” Nisam znala odgovoriti.

Tata je sve rjeđe dolazio; jednom mi je ostavio poruku: “Ne znam kako ti pomoći.” Bila sam ljuta na njih sve – na Ivanu što me ostavila samu, na roditelje što nisu znali biti tu kad treba. Ali najviše na sebe što sam očekivala da će netko drugi nositi moj teret.

Polako sam učila biti sama sa sobom. Počela sam šetati po Trebeviću rano ujutro kad još nema nikoga. Gledala bih kako sunce izlazi nad gradom i osjećala mir kakav nikad prije nisam poznavala.

Jednog dana nazvala me prijateljica Lejla iz Zagreba: “Katarina, dođi kod mene na vikend!” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam uzbuđenje zbog nečega što nije vezano uz bolest.

Kod Lejle sam upoznala Jasmina, čovjeka koji je prošao sličnu borbu s bolešću. Satima smo razgovarali o svemu – o smrti, o životu nakon nje, o tome kako nas izdaja najbližih može slomiti ili ojačati.

“Znaš,” rekao mi je jednom dok smo šetali Maksimirom, “kad preživiš ono najgore, više se ničega ne bojiš.” Tada sam shvatila da više nisam ona ista Katarina koja je plakala zbog tuđeg nerazumijevanja.

Počela sam volontirati u udruzi za podršku oboljelima od raka. Pomagala sam ženama koje su tek dobile dijagnozu da pronađu snagu u sebi. Svaka njihova priča podsjećala me na moju – ali i na to koliko smo svi različiti u svojim borbama.

Danas živim sama u malom stanu u Sarajevu. Porodica mi se rijetko javlja; odnosi su ostali napeti i hladni. Ali naučila sam voljeti tišinu – ona više nije prazna, već ispunjena mojom snagom i novim početkom.

Ponekad se pitam: Da li nam izdaja najbližih može biti veća rana od same bolesti? I gdje završava odgovornost porodice – a gdje počinje naša vlastita borba za život?