Tri mjeseca tišine: Zašto sam blokirala vlastitu majku
“Jesi li opet sanjala nju?” Adnan me pitao dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu kafu. Samo sam klimnula glavom, osjećajući kako mi se grlo steže. U snu sam opet bila ona mala djevojčica, stojeći pred vratima naše stare zgrade u Sarajevu, dok je majka vikala na mene jer sam izgubila ključ.
Prošla su tri mjeseca otkako sam posljednji put čula njen glas. Tri mjeseca tišine, blokade na Viberu, WhatsAppu, Facebooku… Svugdje. Ipak, svaki mjesec uredno platim stanarinu za njen mali stan na Grbavici i naručim joj osnovne namirnice preko Glova. Znam da nije gladna, ali ne mogu više podnijeti njene riječi.
“Ne možeš je ignorirati zauvijek, Alma,” Adnan je nastavio, spuštajući ruku na moju. “Ona je tvoja majka.”
“Znam,” prošaptala sam, “ali ne znaš kako je to biti njena kćerka.”
Sjećanja su navirala kao bujica. Majka je uvijek bila stroga, ali nakon što je tata poginuo u prometnoj nesreći kad sam imala devet godina, postala je hladna i ogorčena. Nikad nisam bila dovoljno dobra – ni u školi, ni u društvu, ni kasnije na fakultetu. Kad sam upisala Filozofski umjesto Ekonomije, rekla je da sam sebična i da ću završiti kao konobarica.
“Zašto si uvijek protiv mene?” pitala bi me svaki put kad bih donijela neku odluku. “Sve što radim, radim za tvoje dobro!”
Ali njeno “dobro” uvijek je značilo ono što ona želi. Kad sam upoznala Adnana, nije ga ni htjela upoznati jer “nije iz prave porodice”. Kad smo se vjenčali, nije došla na svadbu. Poslala mi je poruku: “Sama si birala svoj put, sama ga i hodaj.”
Godinama sam pokušavala popraviti naš odnos. Slala sam joj poklone za rođendan, zvala je svaki vikend, vodila je na more kad bih mogla skupiti novac. Svaki put bi našla nešto što nije valjalo – hotel je bio previše skroman, poklon prejeftin, razgovor prekratak.
Prije tri mjeseca sve je kulminiralo. Nazvala me usred radnog dana i počela vikati jer joj nisam odmah odgovorila na poruku. “Ti si nezahvalna! Sve sam ti dala! Da nije mene, ne bi imala ništa!”
Te večeri sam plakala satima. Adnan me grlio i šutio. Sutradan sam je blokirala svugdje.
Prvih dana osjećala sam olakšanje. Niko me nije kritizirao zbog načina na koji perem prozore ili što nisam rodila dijete do trideset treće. Ali onda su počeli snovi – ona stoji na vratima, viče moje ime, ja se smanjujem i nestajem.
Adnan je sve češće spominjao pomirenje.
“Znaš da nije vječna,” rekao mi je jedne večeri dok smo gledali vijesti. “Šta ako se nešto desi? Hoćeš li moći živjeti s tim?”
Nisam znala odgovoriti. S jedne strane, osjećala sam krivicu – ipak je ona moja majka. S druge strane, svaki razgovor s njom bio je kao hodanje po staklu.
Jednog dana me nazvala njena susjeda Senada s nepoznatog broja.
“Alma, jesi li dobro? Tvoja mama stalno pita za tebe… kaže da si se naljutila bez razloga.”
Bez razloga? Zaboljelo me više nego što bih priznala.
“Senada, molim te reci joj da joj ništa ne fali. Plaćam joj stan i hranu. Samo… neka me pusti na miru neko vrijeme.”
Navečer sam dugo gledala u plafon.
“Možda bih trebala popustiti,” šapnula sam Adnanu.
On me pogledao s toplinom u očima: “Ne moraš ništa što ne želiš. Ali možda bi ti bilo lakše da joj kažeš kako se osjećaš?”
Kako reći ženi koja te rodila da te boli svaki njen poziv? Da te guši osjećaj krivice svaki put kad pomisliš na nju?
Sljedećih dana stalno sam vagala – javiti se ili ne? Pisati poruku ili pustiti još malo vremena?
Jednog jutra stigla mi je poruka od rođaka iz Mostara: “Tvoja mama se žali da si je zaboravila. Kaže da si sebična kao tvoj otac bio prema njoj.”
Taj dan nisam ustala iz kreveta do podneva.
Adnan mi je donio čaj i tiho rekao: “Možda je vrijeme da misliš na sebe. Ne možeš spasiti nekoga ko ne želi biti spašen.”
Ali kako se spasiti od vlastite majke?
Sutra ću joj možda napisati poruku. Možda ću samo nastaviti šutjeti.
Ponekad se pitam: Jesam li loša kćerka zato što želim mir? Ili samo pokušavam preživjeti ono što mi je život dao?
Šta biste vi uradili na mom mjestu?