Tri sina, dvije kćeri i jedno slomljeno srce: Priča jedne majke iz Sarajeva
“Ne mogu vjerovati da si opet sama, mama!” viknula je Azra kroz slušalicu, dok sam pokušavala sakriti drhtaj u glasu. “Pa gdje su ti tvoji sinovi? Zar ni jedan ne može doći da ti pomogne oko drva ili barem donese lijekove?”
Sjedim na rubu kreveta, gledam kroz prozor na sivilo sarajevske zime. Prije trideset godina, kad sam rodila Amira, pa odmah za njim Harisa i najmlađeg Adnana, svi su mi govorili: “Blago tebi, sinovi su ti oslonac za starost.” A ja sam vjerovala. Vjerovala sam i kad sam kasnije rodila dvije kćeri, Selmu i Azru, ali tada su svi govorili: “Kćeri su srca kuće, ali sinovi su ruke.”
Danas, kad mi je 62 godine, a muž Mustafa već treću godinu leži bolestan, shvaćam koliko su te ruke daleko. Amir živi u Zagrebu, ima troje djece i ženu koja me nikad nije voljela. Haris je u Mostaru, stalno na putu zbog posla. Adnan… on je najbliže, ali najdalje srcem. Živi u Ilidži s mladom ženom koja ga je potpuno promijenila. “Mama, nemam vremena. Znaš kako je danas teško. Sve je skupo, posao mi visi o koncu…” To su riječi koje čujem svaki put kad ga zamolim da dođe.
A Selma i Azra? One su uvijek tu. Selma dolazi svake subote s djecom, donese ručak, opere veš, izmasira Mustafi noge. Azra me zove svaki dan, šalje mi poruke: “Jesi li jela? Treba li ti nešto iz apoteke?” I onda se pitam – jesu li ljudi bili u pravu kad su govorili da su kćeri najbolje?
Sjećam se dana kad sam bila mlada. Mustafa i ja smo radili u fabrici duhana. Nije bilo lako – petoro djece, rat, nestašica svega. Noću bih plakala od umora, ali nikad nisam požalila što sam rodila toliko djece. “Djeca su bogatstvo,” govorila je moja rahmetli majka. A ja sam vjerovala.
Jednog dana prošle zime, dok sam pokušavala naložiti peć, pala sam i povrijedila kuk. Satima sam ležala na podu dok nije došla Selma s posla. Zvala sam Amira – nije se javio. Haris je bio na putu za Split. Adnan… on je bio na kafi s prijateljima. Kad je konačno došao, pogledao me hladno: “Mama, moraš paziti na sebe. Ne mogu ja stalno dolaziti zbog svake sitnice.” Te riječi su me zaboljele više od pada.
Ponekad se pitam gdje smo pogriješili Mustafa i ja. Jesmo li ih previše razmazili? Jesmo li ih učili da je obitelj svetinja ili smo ih pustili da misle da će uvijek netko drugi preuzeti brigu? Sjećam se kako su kao djeca trčali oko mene, Amir uvijek prvi za stolom, Haris najtiši, Adnan najzaigraniji. A sada… sada su odrasli ljudi sa svojim životima.
“Mama, ne možeš očekivati da ti djeca budu sve u životu,” rekla mi je Azra prošli tjedan dok smo pile kafu u kuhinji. “Ali možeš očekivati poštovanje i malo pažnje. To nije previše.” Pogledala sam je kroz suze i šapnula: “Nisam tražila bogatstvo ni poklone. Samo da me ne zaborave.”
Najgore je kad dođe praznik. Bajram ili Nova godina – svi šalju poruke u grupu na Viberu: “Sretan praznik! Ljubimo vas!” Ali rijetko tko dođe. Selma i Azra uvijek donesu kolače i osmijeh. Sinovi šalju slike svoje djece iz drugih gradova.
Jedne večeri prije mjesec dana zazvonio je telefon. Amir je bio na liniji.
“Mama, znaš da te volim, ali stvarno ne mogu doći ovaj vikend. Djeca imaju treninge, a Jasmina radi popodne… Možda sljedeći mjesec?”
“Dobro sine,” odgovorila sam tiho.
Kad sam spustila slušalicu, pogledala sam Mustafu koji je samo šutio i gledao u plafon.
“Jesmo li mi krivi?” upitala sam ga.
On je samo odmahnuo glavom: “Nismo ih učili sebičnosti. Ali svijet se promijenio.”
Ponekad sanjam kako se svi okupljamo oko stola kao nekad – smijeh djece, miris pite iz rerne, Mustafa priča viceve… A onda se probudim u tišini.
Nedavno sam srela komšinicu Nadu na pijaci.
“Jesi li vidjela svoje sinove?” pitala me.
“Rijetko,” odgovorila sam.
“Eto vidiš,” uzdahnula je. “Moja kćerka dolazi svaki dan. Sin mi šalje pare iz Njemačke, ali pare nisu zagrljaj ni riječ utjehe.”
I tako prolaze dani – između brige za Mustafu i čekanja da zazvoni telefon ili da se pojavi neko od sinova na vratima. U međuvremenu zahvaljujem Bogu na svojim kćerima.
Ali srce boli. Boli jer znam da nisam jedina majka kojoj se ovo događa. Da nisam jedina koja sjedi sama dok joj djeca žive svoje živote daleko od roditeljskog doma.
Možda će jednog dana moji sinovi shvatiti koliko znači jedna posjeta više od hiljadu poruka ili novčanih uplata.
A vi, dragi moji – jeste li vi doživjeli isto? Je li istina što kažu – da su kćeri srca kuće, a sinovi ruke koje lako odu?