Vikend koji je trebao biti samo naš – Kad svekrva prijeđe prag (i granice)
“Opet ona?” prošaptala sam sebi dok sam gledala na ekran mobitela. “Zora – svekrva” pisalo je na displeju. Srce mi je preskočilo, a ruke su mi zadrhtale. Nisam ni stigla udahnuti kad je već počela: “Draga, dolazim ovaj vikend. Treba mi malo promjene zraka, a i da vidim unuke. Nadam se da nemaš ništa protiv.”
Nisam imala vremena ni odgovoriti. Samo sam šutjela, osjećajući kako mi se planirani miran vikend s Damirom i djecom rasplinjuje kao jutarnja magla iznad Une. Damir je sjedio za stolom, listao novine i pio kafu. Pogledala sam ga, tražeći podršku.
“Opet tvoja mama dolazi,” rekla sam tiho.
Damir je samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je. Ne može bez nas.”
Ali ja sam znala i nešto drugo – ne može ni bez kontrole. Svaki put kad bi došla, kuća bi postala bojno polje neizgovorenih riječi i starih rana. Njezine primjedbe o tome kako kuham, kako odgajam djecu, kako držim kuću… Sve bi to ponovno isplivalo na površinu.
Petak popodne. Zvono na vratima. Djeca su potrčala: “Baka!” Zora je ušla s dvije velike torbe i osmijehom koji je više ličio na grimasu.
“Evo mene! Donijela sam vam malo domaćih kolača i zimnice iz sela. A i da vidim kako ste.”
Pogledala me od glave do pete, kao da traži tragove mog umora ili neurednosti.
“Vidim da si opet ostavila cipele djece po hodniku,” rekla je tiho, ali dovoljno glasno da osjetim ubod.
Damir je nestao u dnevnu sobu pod izlikom da mora završiti neki posao na laptopu. Djeca su već razvukla igračke po cijelom stanu.
Zora je sjela za kuhinjski stol, skinula kaput i počela vaditi stvari iz torbe.
“Znaš, kad sam ja bila mlada, sve je bilo drugačije. Djeca su slušala roditelje, a kuća je uvijek bila uredna. Nije bilo ovako…”
Nisam ništa rekla. Samo sam nastavila prati suđe, osjećajući kako mi se grlo steže.
Subota ujutro. Zora je već bila budna prije svih. Pronašla je krpu i počela brisati prašinu po policama.
“Ne zamjeri, draga, ali ovdje ima prašine koliko hoćeš. Znam da si zaposlena, ali red mora biti.”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama i ljutnje. Nisam joj mogla reći da mi je dosta, da želim svoj prostor, svoj mir.
Djeca su se posvađala oko igračke. Zora je odmah reagirala:
“U moje vrijeme djeca nisu smjela ovako razgovarati! Damire! Dođi ovamo!”
Damir je došao, pogledao me ispod oka i samo rekao: “Mama, pusti ih, neka se igraju.”
Ali Zora nije odustajala:
“Sve je to zato što ih ne znaš postaviti na mjesto! Moraš biti stroža!”
Osjetila sam suze u očima, ali nisam htjela plakati pred njom. Povukla sam se u kupaonicu pod izlikom da moram nešto oprati.
Tamo sam se pogledala u ogledalo. Tko sam ja postala? Gdje su nestali moji snovi o toploj obitelji, o zajedništvu? Zašto svaki put kad Zora dođe osjećam da nisam dovoljno dobra?
Nedjelja popodne. Zora je spremala stvari za povratak.
“Draga, nemoj zamjeriti ako sam bila malo stroga. Sve radim za vaše dobro. Znaš da vas volim kao svoje. Samo želim da budete najbolji što možete biti.”
Nisam znala što reći. Samo sam kimnula glavom.
Kad su vrata za njom zatvorila, osjetila sam olakšanje pomiješano s krivnjom.
Damir me zagrlio: “Znam da nije lako s njom. Ali ona stvarno misli da pomaže.”
Pogledala sam ga kroz suze: “A gdje smo tu mi? Gdje su naše granice? Kada će shvatiti da nam treba naš prostor?”
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što se dogodilo, o svemu što nisam rekla.
Možda sam trebala biti hrabrija. Možda sam trebala reći: ‘Hvala na pomoći, ali ovo je moj dom.’
Ili možda… možda nikad neću biti dovoljno dobra u njezinim očima?
Što vi mislite – gdje završava pomoć, a gdje počinje miješanje? Kako vi postavljate granice prema svojim roditeljima ili svekrvama?