Vikend pod opsadom: Kad tvoj dom više nije tvoj
“Jesi li ti već skuhala kavu, Marija? Znaš da tvoj punac voli da je spremna čim dođe iz šetnje!” Glas moje svekrve, gospođe Ankice, parao je tišinu subotnjeg jutra kao nož kroz maslac. Stajala sam u kuhinji, ruke mi mokre od sapunice, a srce mi je već bilo teško. Pogledala sam prema Ivanu, koji je sjedio za stolom i listao novine, kao da ne čuje ništa.
“Skuhat ću, naravno,” odgovorila sam tiho, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu. U meni je ključala ljutnja, ali i sram. Zar sam stvarno postala samo domaćica u vlastitom domu? Svaki vikend ista priča: Ankica i Drago dolaze, a ja nestajem iza tanjura, krpa i tuđih želja. Moje ime se izgovara samo kad treba nešto donijeti, pospremiti ili skuhati.
“Marija, gdje su one moje papuče?” začuo se Dragin glas iz hodnika. “Uvijek ih negdje zametneš!”
“Na polici su, Dragane, kao i svaki put,” odgovorila sam, ali on je već gunđao kako se u ovoj kući ništa ne može pronaći. Ivan je samo slegnuo ramenima, kao da je to normalno. Možda za njega i jest. Njegova mama je uvijek bila glavna, a tata je uvijek imao zadnju riječ. Ja sam, čini se, samo nastavila tradiciju.
Nedjelja je bila još gora. Ankica je sjela kraj mene dok sam gulila krumpir za ručak. “Znaš, Marija, kad sam ja bila mlada, sve sam sama radila. Nije bilo ovih modernih pomagala. I sve je bilo uredno, znaš? Ivan je navikao na red. Nadam se da ga ne razočaravaš.”
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ali nisam joj htjela dati to zadovoljstvo. “Trudim se, Ankice,” promrmljala sam. U meni je gorjela želja da viknem: “A što je s mojim željama? Što je s mojim životom?” Ali nisam. Nisam imala snage.
Navečer, kad su napokon otišli, sjela sam na kauč, iscrpljena. Ivan je došao do mene, poljubio me u čelo i rekao: “Super si sve izdržala, draga. Znaš da im puno znači što dolaze kod nas.”
“A meni? Meni što znači?” pitala sam ga tiho, ali on me nije čuo. Već je bio na putu prema kupaonici, zadovoljan što je još jedan vikend prošao bez trzavica.
Sljedeći vikend, ista priča. Ankica je komentirala kako su zavjese prašnjave, Drago je tražio svoju omiljenu šalicu, a ja sam se osjećala kao duh. Moja kćer, mala Lara, povukla me za rukav dok sam brisala stol. “Mama, zašto si tužna?”
Zagrlila sam je, a suze su mi kliznule niz obraz. “Nisam tužna, dušo. Samo sam malo umorna.”
Te večeri, dok su svi spavali, sjela sam za kuhinjski stol i napisala pismo Ivanu. Nisam imala hrabrosti reći mu u lice, pa sam pisala:
“Dragi Ivane,
Osjećam se izgubljeno. Svaki vikend nestajem iza obaveza, a ti ne vidiš koliko me to boli. Volim tvoje roditelje, ali osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Trebam te. Trebam da me vidiš. Trebam da zajedno postavimo granice. Ne želim da naša Lara misli da je to normalno. Molim te, razgovarajmo.”
Ostavila sam pismo na njegovom jastuku. Cijelu noć nisam spavala, srce mi je lupalo kao ludo. Ujutro me Ivan pogledao drugačije. “Marija, zašto mi nisi prije rekla?” pitao je tiho.
“Pokušavala sam, ali nikad nisi slušao. Uvijek si birao mir, a ja sam birala šutnju. Više ne mogu.”
Ivan je šutio dugo, a onda je rekao: “Razgovarat ću s njima. Obećavam.”
Sljedeći vikend, kad su Ankica i Drago došli, Ivan je ustao i rekao: “Mama, tata, Marija i ja želimo da vikendi budu opušteniji. Nećemo više imati stalno ručkove i pospremanja. Dođite na kavu, ali želimo više vremena za nas.”
Ankica je prvo šutjela, a onda je rekla: “Pa dobro, ako vam tako paše…” Vidjela sam razočaranje u njenim očima, ali i olakšanje u svom srcu. Drago je samo slegnuo ramenima.
Nije bilo lako. Trebalo je još puno razgovora, suza i nesporazuma. Ali prvi put nakon dugo vremena, osjećala sam da dišem. Lara me zagrlila i šapnula: “Mama, sad si opet sretna.”
Jesam li pogriješila što sam toliko dugo šutjela? Ili je ovo bio jedini način da se napokon izborim za sebe? Koliko nas još živi u tišini, čekajući da nas netko vidi?