„Vrati se mami!” – Noć kad sam s novorođenčetom ostala sama u roditeljskoj kući
„Ne mogu više, idi svojoj mami!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam, drhteći od umora i tuge, ljuljala Saru u naručju. Bio je to treći sat iza ponoći, kiša je lupala po prozoru naše male zagrebačke garsonijere, a Ivan je ležao na kauču, okrenut leđima. Sara je plakala već satima, kolike su je mučile, a ja sam pokušavala sve – masažu trbuščića, kapljice, pjevušenje uspavanki koje mi je mama pjevala kad sam bila mala. Ništa nije pomagalo.
“Ivane, molim te, možeš li je samo na trenutak uzeti? Moram na WC…” prošaptala sam, glas mi je bio promukao od suza i neprospavanih noći.
On se nije ni okrenuo. “Ne mogu više, Ana. Nisam ja za ovo. Idi svojoj mami, možda će ti ona pomoći. Ja moram spavati, sutra radim.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Nisam znala što me više boli – umor, Sarin plač ili Ivanova hladnoća. U tom trenutku sam shvatila: ostala sam sama. Sama s djetetom, sama sa svojim strahovima i pitanjima.
Sljedeće jutro, s podočnjacima do brade i Sarom u nosiljci, pokucala sam na vrata roditeljske kuće u Sesvetama. Mama je otvorila vrata i bez riječi me zagrlila. Tata je samo tiho rekao: “Uđi, kćeri.”
Prvih nekoliko dana bila sam kao u magli. Mama je kuhala juhu, tata je šutke donosio drva za peć, a ja sam pokušavala uspostaviti ritam s bebom koja nije prestajala plakati. Noću bih sjedila na rubu kreveta u svojoj staroj sobi, gledala Saru kako spava i pitala se: gdje sam pogriješila?
Jedne večeri, dok sam presvlačila Saru, mama je sjela kraj mene.
“Ana, znaš da možeš ostati koliko god treba. Ali… što je s Ivanom?” pitala je tiho.
Nisam znala što reći. Jesam li ja kriva što on ne može podnijeti plač vlastitog djeteta? Jesam li previše očekivala? Sjetila sam se dana kad smo se vjenčali – Ivan je bio nasmijan, obećavao mi je podršku i ljubav. Gdje je nestao taj čovjek?
Tjedni su prolazili. Sara je polako prestajala plakati toliko često, ali ja sam osjećala sve veću prazninu. Ivan se javljao porukama: “Kako je mala? Jesi li dobro?” Nikad nije pitao kako sam JA. Nikad nije rekao da mu nedostajem.
Jednog popodneva, dok sam šetala Saru u parku kod crkve, srela sam staru prijateljicu Lejlu iz srednje škole.
“Ana! Pa gdje si ti? Čula sam da si rodila! Kako ide?”
Nasmiješila sam se kroz suze. “Ide… nekako. Ivan i ja smo… pa, nisam kod kuće.”
Lejla me pogledala s razumijevanjem. “Znaš, moj Emir je bio isti kad smo dobili Amara. Mislila sam da ću poludjeti od usamljenosti. Ali onda sam mu sve sasula u lice. Plakala sam pred njim, vikala… I znaš što? Počeo je shvaćati. Muškarci nekad ne znaju dok im ne kažeš.”
Te večeri dugo sam razmišljala o Lejlinim riječima. Jesam li ja Ivanu ikad rekla koliko me boli njegova odsutnost? Ili sam samo šutjela i gutala suze?
Nakon mjesec dana odlučila sam ga nazvati.
“Ivane…”
“Ana? Kako ste?”
“Sara je bolje. Ja… nisam dobro. Osjećam se kao da sam sama u ovom braku. Kao da te nema.”
S druge strane tišina.
“Znam… Nisam znao što da radim. Plač me izluđivao. Mislio sam da će biti lakše…” promucao je.
“Nije lako nikome. Ali ja sam tvoja žena. Sara je tvoje dijete. Ne mogu sve sama. Ne želim biti sama.”
Ivan je došao sljedeći vikend. Sjeo je za stol s mojim roditeljima, gledao Saru kako spava i prvi put ju je dugo držao u naručju.
“Oprosti, Ana. Bojao sam se svega ovoga. Nisam znao kako ti pomoći.”
Plakala sam dok mi je mama stavljala ruku na rame.
Nismo odmah riješili sve probleme. I dalje smo se svađali, i dalje sam se osjećala usamljeno ponekad. Ali prvi put sam osjetila da nisam nevidljiva.
Danas, godinu dana kasnije, Sara trči po dvorištu kod bake i djeda, a Ivan i ja učimo razgovarati – o strahu, o umoru, o tome koliko nam treba podrška jedno drugome.
Ponekad se pitam: koliko nas žena šuti i trpi jer nas je sram priznati da smo same u braku? Koliko nas se boji reći istinu – sebi i drugima?
Možda će netko pročitati moju priču i skupiti snage reći: “Dosta mi je samoće.” Jer nitko ne zaslužuje biti nevidljiv u vlastitom životu.